Što će biti sa zbirkom, da li to netko zna?

FOTOMONOGRAFIJA: ZDENKO KUZMIĆ, VLADKO LOZIĆ, MAJSTORI HRVATSKE FOTOGRAFIJE, Matica hrvatska, Fotoklub Zagreb, Zagreb, 2006.

Što će biti sa zbirkom, da li to netko zna?

Knjiga Zdenka Kuzmića i Vladka Lozića Majstori hrvatske fotografije nastala je kao rezultat dugogodišnje suradnje u »Vijencu«, kada su Kuzmić i Lozić u svojoj kolumni redom predstavljali autore i njihove radove iz nezanemarive zbirke Fotokluba Zagreb, više od šest tisuća fotografija i tri stotine autora

Već početkom suradnje Zdenko Kuzmić i Vladko Lozić skenirali su sve fotografije u omjeru 1:1 i spremali ih za buduću moguću uporabu u monografiji. Revija se hrvatskih fotografskih klasika pojavila u obliku raskošne knjige crno-bijelih fotografija s kratkim biografijama autora, nažalost bez pripadnih kolumni o njima, jer bi tada, kao što se slažu i autori Lozić i Kuzmić, trebalo s obzirom na opseg napraviti zapravo, dvije knjige.

Postojanje zbirke koja se nudi kao osnova nekog mogućeg muzeja fotografije posve je logična ako promatramo razvoj umjetničke fotografije iz amaterske. U glavnom gradu zemlje koja gravitira središtu Europe bilo bi posve logično i postojanje muzeja fotografije.

Zameci zbirke najavili su se vjerojatno još davne 1840, godinu nakon što je Daguerre »uspio u tamnoj komori na papiru uz pomoć mnogih kemijskih postupaka i svjetlosti održati sliku«. Tada je naime Novaković vraćajući se iz Pariza snimio nekoliko fotografija Zagreba. Iako od prvoga našeg dagerotipista nije ostao nijedan snimak, tako rano pojavljivanje fotografije sigurno je stvorilo temelj za procvat fotografije tridesetih godina, s pojavom Toše Dabca i zajedničke izložbe koja je obišla svijet stvarajući pojam zagrebačke škole. Živahno stvaralaštvo pedesetih, u doba prevlasti socijalne fotografije, šezdesetih (kada se pojavljuju Jerneić, Orlić, Dimitrijević, Mitja Koman, Slavka Pavić, Nina Vranić, Josip Vranić, pa i Vladko Lozić), sedamdesetih kada autori, kako piše Zdenko Kuzmić »izbjegavaju prijetnju da radove pretvaraju u nešto što se obično naziva umjetničkom fotografijom, nego se okreću fotografiji života i stvaraju u suglasju vlastite sredine«, pa sve do kraja osamdesetih s iznimkom Stanka Abadžića (koji se pojavljuje devedesetih, ali radi u maniri starih majstora) obuhvaća monografija.

Jedno je tako logično slijedilo iz drugoga. Ono što nije logično način je čuvanja fotografija u Fotoklubu Zagreb, nepostojanje prostora i uvjeta za njihovo očuvanje, ista sudbina goleme zbirke Toše Dabca u Ilici 29, rasutost fotografija (nešto u Zbirci MUO, nešto u Muzeju suvremene umjetnosti), nepostojanje mjesta i provediva plana za očuvanje i prezentiranje bogate hrvatske fotografske baštine, nemogućnost pristupa svim relevantnim informacijama o fotografiji na jednom mjestu, što bi sve bilo moguće u jedinstvenoj ustanovi poput Muzeja fotografije. Monografija kao putokaz zasigurno zaslužuje pohvalu, uz jednu zamjerku; šteta što nije prikazala ni jednu fotografiju u boji.

Dina Ivan