Stilistički eksces

Anđeosko srce (Angel Heart), 113 min, SAD / Kanada / Velika Britanija, 1987, UCD

Scenaristički nastao prema romanu Fallen Angel intrigantna književnika i scenarista Williama Hjortsberga (čitaj: Legenda), Anđeosko srce film je što uznemiruje poput noćne more; napet, osjetilan, šokantan, u maniri ponajboljih celuloidnih horora–trilera (Egzorcist). Evocirajući poeziju Henryja Wadswortha Longfellowa, voodoo–kultove, faustijanski motiv, ali i pulp–književnost pedesetih, Anđeosko srce i njegov redatelj, svestrani Alan Parker (i inače znan po uživanju u stilističkom ekscesu – ovdje doslovno isisavajući boju u svrhu postizanja vintaž–looka), mahom je zainteresiran za kombinaciju žanrova, ispitivanje njihovih mogućnosti i funkcioniranje u svojevrsnu pačvorku; te svoje alegorijsko kultno remek–djelo (koje količinom krvi i prizorima sakaćenja, kao i naglim zadiranjem u fantazijsko–simbolički teritorij, nikako nije namijenjeno široj publici) konstruira poput zagonetke–rebusa. Robert De Niro, Charlotte Rampling, Lisa Bonet pridonose svojim osobnostima, no ovo je svakako naslov koji pripada Mickeyju Rourkeu i prezentant je upravo njegovih pet minuta slave. Sjajan naslov, u svakom slučaju.

Humor apsurda

Leteći cirkus Montyja Pythona (Monty Python's Flying Circus), Velika Britanija, 1969, Blitz

Prije pojave šest genijalaca (Graham Chapman, John Cleese, Eric Idle, Michael Palin, Terry Jones, Terry Gilliam) okupljenih pod nazivom Leteći cirkus Montyja Pythona te njihove dekonstrukcije klasične komedije odnosno revolucionarna uvođenja eksperimentalne televizije i pomicanja tradicijskih žanrovskih granica (baš kao i onih ukusa), humorno je mahom bilo upakirano u pristojne i lako probavljive elemente. Njihov trademark postalo je ekscesno, nadrealno i ekscentrično, humor apsurda, subverzivno i nepredvidivo. Šestorka se ne libi ni vulgarnosti u igri riječima, složenim kombinacijama rečenica kreirajući kako intelektualni verbalni humor, jednako uspješno i onaj slapstick–tipa, pantomimu i satiru, aludirajući na britansku etiketu i pristojnost, sve dodatno garnirajući dadaističkom, apsurdnom animacijom Terryja Gilliama. Između 1969. i 1974. svijetu su prezentirali ostavštinu koja je prva sedamdesetih godina 20. stoljeća okrenula leđa svemu poznatom, primjerenom i očekivanom te stvorili neumrla i bezvremenska remek–djela skečeva, sada prezentiranih na dvostrukom DVD–u.

Gotički noir

Kuća na Telegraph Hillu (The House on Telegraph Hill), 89 min, SAD, 1951, Continental

Spora melodrama zlokobne atmosfere, stalna suspensa; uravnotežene radnje i profinjene karakterizacije, koja mnogo duguje noarovskoj baš kao i gotičkoj tradiciji, asocirajući na naslove poput Plinskog svjetla ili Rebeke; posebice pak stilističkim rješenjima i sigurnom, moćnom, paranoidno–zloslutnom fotografijom Luciena Ballarda podsjećajući na kultne Siodmakove Spiralne stepenice, odnosno poigravajući se motivom Modrobradog. Iako ne pripada ni u sam vrh ostvarenja redatelja Roberta Wisea kao ni noarovskih žanrovskih odrednica (štoviše, diskutabilna je njegova čista pripadnost tome žanru), svakako je obvezan i za ljubitelje noira i štovatelje Wisea, baš kao i sve obožavatelje crno–bijelih mistery–trilera.

Dramatski dokumentarizam

Kuća u 92. ulici (The House on 92nd Street), 84 min, SAD, 1945, Continental

Špijunski triler; uspješan spoj dokumentarca i drame, Kuća u 92. ulici kombinira snimke na autentičnim lokacijama, arhivske dokumente i dramatski nabijenu naraciju o FBI–evoj istrazi špijunskih aktivnosti tijekom Drugog svjetskog rata. Trivia kaže da mnoge uloge igraju pravi FBI–agenti, a usprkos mnogim plusevima (režiji Henryja Hathawaya, solidnu castingu, auri autentičnosti), film koji je svojedobno bio poprilično utjecajan i senzacionalan (dobitnik Oscara za izvorni scenarij), suvremenom gledatelju svakako djeluje zastarjelo i ne odveć poticajno.

Katarina Marić