Spektakularni pokušaj

Spektakularni pokušaj

U skladu s glazbom, koreografija i plesači osciliraju između prekratkih, jakih, prepoznatljivih tema kada Lado pleše Lado, i onih drugih, s vremenom sve zamornijih, ni folklornih ni baletnih dijelova

Nakon praizvedbe u varaždinskom HNK, Veronika Desinička, folklorni balet s pjevanjem, izveden je 12. ožujka 2007. u KD Vatroslav Lisinski. Riječ je o novom pokušaju osuvremenjivanja repertoara, a zapravo starom pitanju što Lado jest i što želi, i što može biti. Kažem novom, jer je u povijesti Lada već bilo neslaganja oko umjetničkih koncepcija ansambla. Podsjetit ću na poznati sukob Ane Maletić i Zvonimira Ljevakovića, kada se Ana Maletić zalagala za stvaranje nacionalnog baleta i počela raditi s ansamblom i modernu plesnu tehniku koja bi omogućila bolju suvremenu interpretaciju folklora. Šiptarska suita koju je postavila za ansambl 1952. u bliskoj suradnji i pomnoj analizi ritmova i motiva s kompozitorom Emilom Cosettom, imala je veliki uspjeh i u Jugoslaviji i na međunarodnim turnejama, ali je odmah podijelila stručnu kritiku i plesače. Dok su jedni u tome vidjeli pravi put za nacionalnu, umjetničku prezentaciju folklorne baštine, konzervativni krugovi su takvu stilizaciju smatrali krivom i suvišnom, etnografski iznevjerenom. Maletić se povukla, a dio plesača tada je dao kolektivni otkaz i nastavio uspješne plesne karijere.

Zanimljiva je bila i situacija prije nešto možda desetak godina, kad je izveden sjajan program koji je privukao širu i mlađu publiku. Znam da je autor bio Ivan Ivančan ml., sadašnji umjetnički direktor Lada, i da je cijeli program imao savršenu dramaturgiju zasnovanu na dinamici i logici ritma i pokreta. Plesovi su se pretakali silnom brzinom, djelujući posve moderno. No, očito to nije bilo u skladu s programskom politikom ansambla (bila je i sudska tužba radi kraćenja koreografija) i sljedećih se godine vratilo na klasičan program. Što je samo po sebi opet sjajno i čarobno u bogatstvu ritmova, koraka i boja kostima. I izuzetno profesionalno izvedeno.

I sad dolazi novi, spektakularan pokušaj u skladu s općom površnošću i estradizacijom umjetnosti. Kao prvo, za razliku od slavnog primjera Mlakarovih, koji su s Lothkom uz libreto i koreografski koncept promislili svaku notu, svaku stanku, kako je radila i Maletić sa Cosettom, i kako se valjda mora raditi ako je riječ o djelu skladanu za nekog i nešto, ovdje je očito da je glazba Davora Bobića cjelina u koju je libreto, odnosno koreografija Dinka Bogdanića uguran. (Slično kao kad je u Labuđe jezero i koreografiju Patricea Barta, umetnut Maksimilijan Vrhovec i suvremenici...) U skladu s glazbom, koreografija i plesači osciliraju između prekratkih, jakih, prepoznatljivih tema kada Lado pleše Lado, kada se ježite od grlenih glasova i moćne grupe koja kao jedan nogama hekla poznate ritmove i oblikuje tradicionalne plesne formacije, i onih drugih, s vremenom sve zamornijih, ni folklornih ni baletnih dijelova u kojima bi trebali biti zadivljeni pozama, i činjenicom da oni koji nisu profesionalni baletni plesači ipak, to nešto, lijepo odrade. Naslovni par u bijelom Iva Sekula i Dubravko Radić prekrasni su mladi ljudi, ali njihov duet nije na profesionalnoj razini ni neoklasičnog baleta, ni mlakarovskog ekspresivnog plesa, a ni suvremenoga plesa. Ni tehnički ni konceptualno. A oni nedvojbeno jesu profesionalci. Kao i ostali glavni likovi (Piškorić, Matica, Horvat). I zašto ih onda stavljati u tu situaciju, kao, dobro su to izveli s obzirom da nisu…?!

Ne mislim da je jednostavno držati ansambl poput Lada na umjetničkoj i programskoj razini, a sigurno je još teže osmisliti pomake i osuvremeniti instituciju čija je glavna snaga i smisao održavanje nacionalne baštine. Ali, je li takav projekt onda barem komercijalan?

A što se tiče plesne baštine, ona je živa i inspirativna, i može biti suvremena, suptilna i ganutljiva, i svjetovima udaljena od namještenosti aktualnoga glamura, kako je nedavno potvrdio Rajko Pavlić, u suradnji s Cinkušima (Domesticus vulgaris) ili Matom Matišićem (Koncert za dangubu i zgubidana). Šteta što naš predsjednik nije i to vidio.

Maja Đurinović