spanA SINGS THE BLUES

spanA SINGS THE BLUES

U četvrtom nastupu u Hrvatskoj američka operna diva sa švedskom putovnicom Barbara Hendricks predstavila se u novom – jazz–izdanju. U pratnji švedskoga Magnus Lindgren Quarteta izvela je program sačinjen uglavnom od skladbi Billie Holliday, začinjen s nešto Duke Ellingtona i Georgea Gershwina. Ako bit pjevanja jazza čini unošenje života u stihove i sposobnost pretvaranja poznate melodije u novo, svježe iskustvo, tamnoputa diva solidna je jazz–pjevačica. Nije to mala pohvala, s obzirom da mnogi njezini kolege, koji su se okušali u popu i jazzu, nisu uspjeli izbjeći zamku pretjerane uporabe svoje operne tehnike, manire koju sopranistica zaobilazi jednako primjenjujući klasično obrazovanje i ono što joj je usađeno u djetinjstvu, kada je pjevala gospel i duhovne pjesme u crkvenom zboru. Već od prvih strofa Lady Sings The Blues bilo je jasno da se pjevačica nije odlučila za neku od inkarnacija izmučenoga glasa Lady Day, nego svojevrsnu lirsku verziju bluesa, dakako, time zakinutu za izvornu hrapavost i neutješnu melankoliju. Istom metodom prišla je i skladbama Trouble In Mind, St. Louis Blues i Don't Explain, a najganutljivije među njima zazvučala je God Bless the Child. Nakon Billie's Blues uslijedio je instrumentalni set pratećeg sastava sa skladbama Dukea Ellingtona, u kojima je najzanimljivija bila elegantna sjeta Sophisticated Lady i jednostavna melodija klasika Mood Indigo. Kvartet se predstavio kao dinamičan sastav vrlo točnoga kontrabasa, majstorski odmjerena bubnjanja, virtuozna klavira i ugođajnih puhačkih instrumenata (saksofon, klarinet, flauta). Pjevačica se sastavu pridružila u još tri skladbe Billie Holliday, od kojih je završnu, jezovitu Strange Fruit, Barbara Hendricks otpjevala uz pratnju solo klavira, što je samo pridonijelo ugođaju. Bilo je tu, možda, manje boli i gorčine negoli u izvornoj verziji, ali zato više dostojanstva i dramatike. S obzirom na posve različite živote dviju umjetnica, razumljiv pristup, kojemu će netko zamjeriti nedostatak patnje. No, treba zapaziti da se Barbara Hendricks, sebi primjereno, radije odlučila za studiju kompozicija negoli interpreta. To je postigla, kako tehnikom, tako i stilski, premještajući osjećaje iz utrobe prema prsima i glavi. Posebno aranžiran ulomak iz Gershwinove folk–opere Porgy & Bess pokazao je svu raznovrsnost raskošnih tonova, energičan jazz i impresivne visoke note, dok je sjajna završna Amazing Grace, koja je iz početne svečanosti, gotovo neopazice, prešla u razigranu ritmičnost, dokazala da se pjevačica, uz operu, ipak najbolje snalazi u duhovnoj pjesmi. Dodatak Summertime, otpjevan s delikatnim balansiranjem između operne tehnike i jazz–inspiracije, bio je, možda, najbolji primjer onoga što nam je Barabara Hendricks ponudila te večeri – prekrasan glas, dostojanstvenu verziju bluesa bez prljavih nota i podosta ispeglani jazz. S obzirom da koncertna dvorana nije jazz–klub, nastup koji je oduševio poklonike pjevačice i, vjerojatno, zaintrigirao ljubitelje jazza.

Velimir Cindrić