Slike muke ili muke po slici

Slike muke ili muke po slici

Koju vrstu religioznosti širi hladna zgrada puna imperatorske volje Vojnoga ordinarijata pred čijim je portikom zamislivo susresti sama Julija Cezara?

Preplavljeni smo ovih dana dokazima religioznosti, pasionskom baštinom i danima kršćanske kulture u gotovo svim gradovima Hrvatske, naporima umjetnika da pridonesu toj temi, da sudjeluju na izložbama i u događajima, poetsko–glazbenim recitalima, tribinama, razgovorima umjetnika o umjetnosti ili o djelu sakralnoga opusa, predstavljanjem knjiga s tematikom iz sakralne i religiozne problematike, projekcijama novih filmova i predstavljanjem poetsko–grafičkih mapa, obilježivanjem godišnjica smrti svetih i uglednih ljudi, predstavljanjem novih CD–a, poetsko–glazbenim recitalima, scenskim nastupima što veličaju žrtvu i slavu najvećega Bića. To je ovih dana svakodnevna tiha narav stvari.

Nedvojbeno, najbolji prinos tomu u ovom vremenu daje izložba slikara Đure Sedera u Klovićevim dvorima. Doista, ono što je Ivo Dulčić u fresci, mozaiku ili vitraju, to je Đuro Seder u slikarstvu. Nevjerojatno je kako je slikarskim, dakle klasičnim, sredstvima dosegnuo najdublju duhovnost materije, koju je oslobodio deskriptivne uloge, narativnih nagona i kodificiranih slika i znakova. Plavi Krist, Crveni Krist, Žuti Krist... zadobivaju gotovo Rouaultov status primitivnoga u prividnoj sirovosti, a zapravo produhovljenosti i kultiviranosti guste i reljefne materije.

Ne bismo željeli kvariti raspoloženje u ovim danima, ali čini se da je sve zahvatio grč performativnosti i pokazivanja. Ne zagovarajući svojevrsnu kriptopovijest vjerovanja i njegove mučeničke oblike, gledajući spomenuto obilje zapanjeni smo i koliko je u posljednjem deseteljeću podignuto sakralnih građevina. A ako u pravoj euforiji građenja sakralnih objekata širom Hrvatske vrijedi, kako tvrdi kolega Ivan Oštrić, tek tri posto (!) novoizgrađenih hramova, onda su razmjeri katastrofe očiti. Pa i s ponešto blažim kriterijima dojam promašenosti ostaje. »Umjesto da su kao nekoć što neupadljiviji, danas su sakralni objekti posljedica euforičnih graditeljskih aktivnosti i ho–ruk–strategije«, tvrdi kolega kojega (ne samo njega) brojne nove crkve podsjećaju na »raskošna tajkunska boravišta«. To su uglavnom žalosni primjeri megalomanije i rasipništva, ali nažalost i počesto slabašni dokazi nadahnuća i umjetnosti. A riječ je o interesnoj sferi oko koje se motaju i prelijeću razni interesi (investitori–naručitelji, izvođači, projektanti, arhitekti, umjetnici). Za posljedicu imamo brojna zdanja koja se kao usud ne daju više pomaknuti i koja je nemoguće preseliti poput kipa ili slike. Koju, primjerice, vrstu religioznosti širi hladna zgrada puna imperatorske volje Vojnoga ordinarijata pred čijim je portikom zamislivo susresti sama Julija Cezara? Koju vrstu religioznosti njeguje crkva kojoj je svaka riječ njezina imena velika (Sveta, Mati, Sloboda), ali je zapela u maglu vlastite prostorne neartikuliranosti postajući čudo ambicije koja samu sebe nije uspjela sagledati. Ili nova crkva na Peščenici koja je u unutrašnjosti ostavljena nedovršenom jer ugledni arhitekt nije našao ni volje ni vremena domisliti mobilijar i opremu crkve i dovesti je u jedinstvo s prostorom. Stoga i ne razumijem arhitekte koji pri projektiranju sakralnih objekata ne sagledavaju, a često niti sugeriraju nikakvo unutrašnje uređenje prostora (izbor umjetničkih djela) u ime njihove duhovne i umjetničke cjelovitosti. Zašto se sve to prepušta vrlo često nestručnim, slučajnim, po babi i stričevima svezama i vezama, koji licitarima i prohibicijom sverazumljivosti (čuveni prosječni ukus) gotovo ponizuju božansko svojstvo nadahnuća i mučeništva lucidnosti!? A upravo duhovni kič kroz svojevrsno glasnogovorništvo prosječna i široko rasprostranjena ukusa priječi poboljšanja stanja u sakralnim prostorima pokrivajući se deklamativnim slikama i kodificiranom religioznošću, premda s njim religioznost živi u slabu ili nikakvu srodstvu. I, dakako, tu se u ime navike i otupjele izvjesnosti oplakuje iščeznuće i umjetničkoga, a s njim i religioznoga i duhovnoga sadržaja. Tu je vidljiv i nedostatak i prihvaćanje novih izražajnih mogućnosti, kao i nesklonost djelima koja su hrabro odvojena od zaglušujuće tuposti istoga i sličnoga. Zaboravlja se da prosječni ukus i razumljivost nije nikada pomaknuo ništa u umjetnosti, ni u religioznom osjećaju. Uostalom, ne znamo ni za jedno umjetničko djelo koje je prosječni ukus stvorio. I ne znamo što bi crkva imala protiv novoga jezika umjetnosti i novih sredstava komunikacije kada se i sama služi interfonima, internetima, digitalnim i svim drugim virtualnim moćima, a djela koja smješta u svoju unutrašnjost osuđuje na prolaznost ne promišljajući pritom na transcendenciju prostora i na razinu koju dosežu djela Đure Sedera, Kuzme Kovačića, Branka Ružića, Šime Vulasa... ali još ne dajući prostora misliocima neograničenoga, nekonvencionalnoga i nekodificiranoga. Pretvarajući sve u manifestne odnose i predvidljive slike, tu se manje–više sve daje u ruke znanaca, zemljaka, prijatelja, akademskih umjetnika, i nastaju djela osnažena razumijevanjem puka. »Gotovo da i nema hrvatskoga suvremenoga kipara i slikara koji nije ostavio traga u dekoriranju crkava«, tvrdi ugledna kolegica. Ali nismo posve sigurni treba li ta rečenica plašiti ili radovati.

Kritičko promišljanje, široko pa i sekularno poimanje religioznosti ima i svoju interniju vrijednost. U njezinu biću prestaju antagoniziranja između naraštaja umjetnika, tradicionalnih i modernih pristupa, primjene novih ili legendarnih tehnika i medija. Djela različitih genetika, vokabulara i gramatike samo umjetničkom vrijednošću odgovaraju temi. I pritom je malo važno da li je riječ o instalaciji, konceptu, klasičnoj slici ili kipu, računalnoj animaciji ili digitalnim moćima. Ona pomažu da se temi pristupi s druge strane diskursa. Ona je prijedlog za novo promišljanje o sakralnom i religioznom izvan kodificiranih ili institucionaliziranih okvira. Dakako, nerealno je i gotovo stupidno u sakralnom prostoru radikalizirati stvari i očekivati videoinstalaciju ili neki digitalni uradak, ali nije nemoguće neki kinetički svjetlosni simbolizam (primjerice Vodopije ili Franke). Živa, zanimljiva, ali nesavršena i kao nezavršena izložba prije godinu dana u Klovićevim dvorima željela je potaknuti raspravu i isprovocirati sam pojam, holistički istražiti jedinstvo različitih pristupa i mogućnosti. Premda je nosila pridjev sakralnoga, željela je isprovocirati pojam religioznoga i odmaknuti ga od sakralnoga ili ih međusobno zbližiti. Ali o toj temi raspravljalo se samo na izložbi, jedva vidljivoj u sjeni političkoga i tada estetskoga Haaga (izložba famozne Haške škole, za koju uzgred rečeno za svojega sitničavoga studija nikada nisam čuo).

U sjeni političkog i estetskoga Haaga trebalo je tada započeti raspravu, štoviše plodnu svađu i polemiku o problemu koji se vidi, koji je metastazirao i nabubrio i koji se nameće. Ta tema nije dobila mjesto koje zaslužuje, a riječ je o silnim energijama, velikim sredstvima i promašajima u kojima počesto »duh napušta hram kako bi obilazio senat ili tržnicu«, kako kaže jedan ironični duh. Jer imate dojam da pitanje vjerovanja i duhovnosti zapinje o puke zidine, sjaj i svjetlucavost – u ono što ne uspravlja osjećaj vjere, nego moći; ljudske, zemaljske, dakle smrtne moći, kao što je i svaka ljudska vladavina smrtna.

I ovi korizmeni dani, pasionske baštine i kršćanske kulture, otvaraju se u svojoj širini nudeći se kao problem običaja, tradicije i uglavnom širine s malo dubine. To je nažalost mnogima samo još jedna prilika da se iskažu, pokažu, sudjeluju, da se mažoretski okrenu na pozornici muke i da se više–manje dekorativno očešu o najveću Žrtvu. Grozničavost s kojom se traži način sudjelovanja, grč da se uhvate rokovi žalosni su primjeri tugaljiva odnosa prema vrijednostima koje to vrijeme potiče, nagovještava i donosi. O svemu, doista, treba razmisliti. Jer sezonski probuđen duh prilaže samo trošan i kratkoročan dar.