Sjaj zlatnih zrna

Sjaj zlatnih zrna

Davor Šalat, Uspavanka pod pepelom, DHK, Zagreb, 2006.

Poezija ima svoje istine. U nedokučivim zamasima bivstvovanja teži dokučivosti. Teži za pristajanjem. Žudi da bude prepoznata. Poezija se daje. Dopušta nam silazak u svoju bestjelesnost. I pjesnik Davor Šalat u zbirci Uspavanka pod pepelom obnavlja čudesne preobrazbe poezije. U svijetu okrutnosti u kojem je bešćutnost vrlina.

Poput starih sakupljača zlata Davor Šalat pozorno trese sito svojih nezatočenih, poetskih promišljanja, tražeći zrnca čovjekova postojanja posredovanjem poezije. Mogli bismo reći da on, pjesnik, tražeći zlatna zrnca sazrijeva, proničući u sebe sama, a u krhku dosluhu s jasnim »kricima svemira«. Ova poezija nije euforična niti pretendira na otkrivanje svih tajni života i univerzuma, što, nepredvidive, neprestano izmiču. Prije bismo mogli reći da je ljudski tjeskobna, uronjena u bitna pitanja koja traže odgovore u vremenu koje »ponižava, brusi škrta pitanja«. Šalatova poezija biva u kontrapunktu smisla i besmisla bivstvovanja što oduvijek opsjeda pjesnike.

Davor Šalat ispire svoja zlatna zrnca tražeći riječi kojima bi »prostrijelio mrak«. No, mrak je nedokučiv i sve mračniji i pjesnik tjeskobno proniče u tu tamnost, u taj procijep tame (života i smrti):

No vara te i smrt: ptice zamiču u tajni let

kojem se ne možeš primaći.

Filozofičnost poetskog promišljanja Davora Šalata suprotiva je »raskopčanom«, banalnom, bešćutnom svijetu u kojem je bol konstanta (okrutna i skrovita):

Sve je u tom drhtanju, a ti nepomičan,

tek ti se lice iznutra kameni suzama,

a kad korakneš već te »jede cesta«.

Semiologija Šalatove poetike upućuje na neke znakovitosti življenja poput nekorisnih, bajkovitih Semiramidinih visećih vrtova, usred kojih je čovjek – pojedinac u procijepu klada, tom opskurnom srednjovjekovnom mučilu u kojem su ruke iza dlana i noge iza gležanja u škuljama, dok nesretnik (čovjek!) sjedi na zemlji pritisnut, prikvačen gredama: osujećen, zavaravan, mučen svekolikim inhibicijama. Čemu onda poezija, pitamo se? Je li dovoljno prikloniti svoje uho »nutarnjim zvijezdama« i u toj unutarnjoj čaroliji koja želi biti i bivati, pomicati se himerički prema naprijed. U zbirci pjesama Uspavanka pod pepelom, Davor Šalat znao je prepoznati i obnoviti svrhovitost poezije u žeravicama koje simbolički tinjaju pod pepelom. U zrncima koja svjetlucaju usred pijeska: »Uvijek željan bježanja. A opet tako zbijen u sebe«. U poeziju.

Ova se lirika ne raduje životu, a u ljubavi nudi tek proplamsaj: »Pristat ćeš na poljupcu koji magle sva stakla tvojih prozora«. Ta nas poetska sintagma zaodijeva običnom ljudskom nadom: možda još nije prekasno da se pogledom ljubavi obnovi svijet?!

Ljerka Car Matutinović