Selo moje morbidno

Selo moje morbidno

Ono što Umorstvima daje atraktivnost i prepoznatljivost, krije se u efektnom kreiranju ugođaja engleske provincije, iza čijih se lijepih fasada kriju zloba, pohlepa, niske strasti i nagoni

Svakom, pa i najdobronamjernijem, gledatelju dugovječne i vrlo solidne kriminalističke serije Umorstva u Midsomeru, neizbježno za oko zapnu barem dvije činjenice: upravo nevjerojatno visoka stopa smrtnosti u slikovitom i srećom (ili nažalost) fikcionalnom britanskom okrugu te veličina spomenutog Midsomera, pokrajine koja po slobodnoj procjeni potpisnika ovih redaka mora brojati barem četrdesetak sela. Jer, uz to što manje ili više maštovite ubojice u svakoj epizodi oduzmu prosječno tri života, osim u iznimno rijetkim slučajevima priče pomaknutih eskapističkih TV-filmova gotovo se nikad ne zbivaju više puta u istom mjestu, a kako trenutno gledamo već desetu sezonu serijala sa četiri do šest slučajeva godišnje, računica je jasna i najvećem nevježi.

Temeljena na likovima kreiranima u mašti Caroline Graham, otočke književnice školovane na sveučilištu u Birminghamu, koja se nakon prilično kasna proznog prvenca, ljubavnoga romana Vatreni ples objavljena 1982, kad je autorica već zašla u šesto desetljeće života, ubrzo okrenula pisanju kriminalističkih storija, Umorstva u Midsomeru još su jedan izdanak iznimno popularnih i raskošno produciranih ekranizacija whoduneit-krimića. Koncipiravši zaplete pod očitim utjecajem književnoga nasljeđa Agathe Christie, Caroline Graham svoga je junaka, pronicava i pomalo nespretna višeg inspektora Toma Barnabyja, smjestila u slikoviti Causton, naizgled idilično selo nalik St. Mary Meadu, u kojem svoje male sive stanice neumorno upošljava znatiželjna usidjelica Jane Marple. Barnaby je detektiv koji intuiciju, dedukciju, logiku i psihologiju uvijek pretpostavlja forenzičkim nalazima i analizi DNA te staromodnošću i najčešće nimalo suvremenim metodama rada predstavlja svojevrstan, manje bizaran i karikaturalan, pandan Herculeu Poirotu. Dakako, i Barnaby ima svog Hastingsa, predvidljivo ne odveć dosjetljiva i ponekad šeprtljava narednika zadužena za zavirivanje u štagljeve, gacanje po blatu i sređivanje papirologije. Premda je dakle u cjelini riječ o dobrano klišeiziranu i mahom neinventivnu variranju žanrovskih općih mjesta, ono što Umorstvima u Midsomeru, slično adaptacijama bestselera Agathe Christie, daje atraktivan i prepoznatljiv okus, boju i miris, krije se u efektnom kreiranju ugođaja danas realno nepostojeće engleske provincije, izoliranih i prividno skladnih seoskih zajednica obojenih pastelnim tonovima, iza čijih se urednih fasada, brižno njegovanih vrtova, natjecanja u spravljanju pastirskih pita i odlazaka u lov kriju zloba, licemjerje, pohlepa, niske strasti i još niži nagoni. Uz pokoju časnu iznimku, sela u okrugu Midsomer nastavaju dobrodržeći, blazirani, amoralni i ekscentrični snobovi opsjednuti tradicionalnim engleskim vrijednostima, koje autori serije, producenti Brian True-May i Betty Willingale, dramaturg Anthony Horowitz i odabrani tim scenarista, prikazuju s primjetnom dozom ironije i crnoga, nerijetko sardoničnog humora. U kontekstu cijeloga projekta čak se i sredovječni inspektor Barnaby (izvrsni John Nettles, prethodno potvrđen u također vrlo popularnu serijalu Bergerac), postuliran kao moralna vertikala i predani profesionalac stabilna, pače posve mirna obiteljskog života, u suočenju s kosturima koji ispadaju iz ormara njegovih susjeda i svakovrsnim opačinama kojima danomice svjedoči, doima nerealno i nevjerodostojno. Neuvjerljivost protagonista i cjelokupnoga koncepta zacijelo je najočitiji danak tendenciji autora da, otkrivajući mračno naličje na prvi pogled idilične engleske provincije, duh tih konzervativnih seoskih sredina istodobno (re)afirmiraju, sugerirajući da tradicionalizam i obiteljske vrijednosti u konačnici uvijek odnose prevagu nad pokvarenošću i zločinom.

Navedeni nedostaci ipak nisu razlog da se ljubitelji klasičnoga whoduneita petkom navečer ne pridruže inspektoru Barnabyju u rješavanju zamršenih slučajeva.

Josip Grozdanić