SCRIPTA MANENT

SCRIPTA MANENT

U davna vremena kad sam studirao jedan je moj zemljak vodio skriptarnicu na Tehnološkom fakultetu. Smještaj te ustanove nije ni izbliza bio u skladu s njezinom stvarnom važnošću: nalazila se ona u podrumu i bila malena i neugledna. Ali, onamo su svi dolazili, jer tada je bilo malo udžbenika i sve se učilo iz skripata. Tako je moj zemljak bio nerazdvojan dio biografije svakog studenta na tom fakultetu: tko je god htio diplomirati, morao je i s njim imati posla u onom podrumu.

Zato sam najviše volio doći k njemu negdje početkom listopada, kad je počinjala školska godina. Tada je on imao mnogo stranaka i nije mu bilo do razgovora sa mnom, ali meni to i nije smetalo. Jer, milina je bilo gledati kako trgovina cvjeta. Dođe, recimo brucoš, i kaže: Dajte mi sve što treba za prvu godinu. A moj zemo stane pred njega trpati puste sveske onih skripata u plavim, bijelim i zelenim koricama, od kojih neki sasvim očigledno već godinama kupe prašinu na policama. Na kraju brucoš ode s desetak svezaka pod rukom, a od toga je barem pola posve nepotrebno. Moj zemljak slegne ramenima, pogleda me i kaže: Svaka je knjiga dobra.

Mene je ta stvar zabavljala zato što je jasno pokazivala kako se dobre i istinite maksime mogu upotrijebiti i za sasvim specifične ciljeve, npr. da se čovjek oslobodi nepotrebne makulature koju nitko neće. Jer, ja sam i sâm vjerovao da je svaka knjiga dobra, ali sam ipak uviđao da sa zemljakovom logikom nešto ne štima, premda nisam nikako mogao utvrditi što je to.

Te se situacije sjetim danas, nakon toliko godina, svaki put kad čitam kakvu književnu kritiku: i pred njom imam isti osjećaj zbunjenosti i tjeskobe. Jer, ta kritika čini ono isto što je činio i moj zemljak: polazi od pretpostavke da je svaka knjiga dobra. Dapače, kritika to i izravno kaže, pa zato svaku knjigu i hvali, te u nas nikako i nema negativnih recenzija. Moj je zemo svojom tvrdnjom podrazumijevao otprilike ovo: ako ti skripta koju ti uvaljujem baš i neće trebati na prvoj godini, trebat će ti možda na trećoj, a ako ti ne zatrebaju ni tada, barem će ti proširiti vidike. A tako i književna kritika, jer i ona za svaku knjigu kaže da je dobra, podrazumijevajući pritom i ogradu: ako knjiga nije dobra tebi, možda je dobra komu drugom, i ako nije dobra za čitanje, možda je dobra za ubijanje muha ili da se njome podupre noga od stola koji se klima.

Očito, nešto tu ne štima, ali se protiv toga ništa ne može. Jer, ima tu još i jedna dodatna poteškoća: ta logika dobro funkcionira u zbilji.

Dobro je funkcionirala kod mojega prijatelja u skriptarnici: nikad se nije dogodilo da bi tkogod došao da se požali kako mu je on prodao nepotrebna skripta. Jedni se nisu žalili zato što ih je bilo sram priznati da su prevareni, drugi zato što još nisu bili sigurni da im ta skripta doista ne trebaju, treći zato što su držali da je to nekakav inicijacijski obred kroz koji se naprosto mora proći. I, moj je zemo prodavao dalje.

A isto je i kod književne kritike. Ni tu se nitko ne žali ako mu se dogodi da kupi ili posudi knjigu za koju mu se kritičar kleo da je dobra, pa potom ustanovi kako mu se stvar nipošto ne sviđa, jer ga tjera da zaspi nakon prvih desetak redaka. Jedni se ne žale zato što misle da u knjizi postoji neka kvaliteta koju kritičar vidi, a oni ne vide. Drugi se boje da ne ispadnu naivni što vjeruju kritici, a nitko joj drugi ne vjeruje. Treći opet radije šute i nadaju se da će i ostali progutati udicu kao što su je i oni sami progutali. I, tako stvar ide dalje.

Ide dalje tako što se svi prave kao da se ništa nije dogodilo i zato su spremni uletjeti u igru ispočetka. Jer, vjerujte mi na riječ, gledao sam na svoje oči kako u skriptarnicu dolaze studenti druge godine kojima je moj zemljak lani uvalio svu silu nepotrebne kartušine. I, što rade? Opet kažu: Dajte mi sve što treba za drugu godinu. A moj zemljak, ne budi lijen, opet im utrapi nešto smeća. A isto je i s kritikom: i onaj čitatelj koji se već opekao, pa kupio nekakvu kupusaru zato što su je kritičari hvalili, prilikom idućeg odlaska u knjižaru opet ima pred očima neku takvu recenziju ili top-listu, i opet kupuje ono što mu je rečeno da kupi, premda unaprijed može znati da će biti prevaren.

Zašto je tako, ja nisam kadar reći: bit će da ima nečega u ljudskoj naravi što nas sve tjera da tako postupamo. Ali, zato sad znam što nije u redu s mojim zemljakom i s književnim kritičarima. Upravo zato što je u čovjekovoj naravi da posluša ono što mu se kaže, odgovornost je prodavača skripata i književnih kritičara još i veća. U tome je logička greška koja mi je tako dugo izmicala.

Jer, oni su zapravo — i moj zemljak u skriptarnici i recenzenti u novinama — plaćeni da razlikuju potrebno od nepotrebnoga i dobro od lošega. Prodavač skripata nalazi se na tom mjestu zato što znade koja su skripta potrebna za koju godinu, i dužnost bi mu bila da samo ta skripta i nudi svojim kupcima. Književni kritičar nalazi se na tom mjestu zato što je kadar razlikovati dobru knjigu od slabe, i dužnost bi mu bila da na tu razliku i čitatelje upozori. Ali, on to ne čini, kao ni moj zemljak. Nego se, umjesto toga, skriva iza floskule kako je svaka knjiga dobra.

Pitam se samo zašto. Možda bi i tu mogla pomoći analogija između skriptarnice i kulturne rubrike u novinama? Jer, moj je zemljak onako postupao iz jednostavna razloga što je dobivao postotak od prodaje onih skripata: što je više prodao, to je više i zaradio. Pa se pitam: nije li možda sličan slučaj — samo u nešto suptilnijoj varijanti — i s književnim kritičarima?