Riječni rak

Riječni rak

Autori Ana Žaja i Mario Petrak, dizajneri, dimenzije 35,5 x 29,82 mm, naklada 200 000, datum izdanja 15. ožujka 2007.

Riječni ili plemeniti rak (Astacus astacus Linnaeus) jedna je od četiri autohtone vrste slatkovodnih deseteronožnih rakova iz porodice Astacidae koja nastanjuje hrvatske rijeke i jezera, vrsta je ugrožena velikim količinama otpadnih tvari u vodenim ekosustavima, regulacijom vodenih tokova i prekomjernim nekontroliranim izlovom. Ugrožavaju ga i strane (američke) vrste rakova unesene u Europu. Zato je riječni rak u Hrvatskoj u potpunosti zaštićen zakonom, što znači da je zabranjen njegov lov i uznemiravanje, a za svako znanstveno proučavanje potrebno je pribaviti posebno dopuštenje Ministarstva kulture. Zaštićen je i na europskoj razini – zbog prorijeđenosti proglašen je rijetkom i ugroženom vrstom te uvršten u Crvenu knjigu IUCN-a (Međunarodne unije za očuvanje prirode i prirodnih izvora), kao i u Apendiks broj III Bernske konvencije, po kojem je njegovo iskorištavanje pod strogim nadzorom svake države. Rakovi te vrste rijetko narastu veći od petnaest centimetara duljine. Životinje su s leđne strane obično tamnosmeđe, dok im je trbušna strana zelenosmeđe boje. Površina tijela prekrivena je čvrstim oklopom (egzoskeletom). Vrh glave produljen im je u šiljak ili rostrum, a glava je srasla s prsima u tzv. glavopršnjak, iza kojega slijedi zadak. Prvi par nogu čine velika i široka kliješta bradavičaste površine, uvijek veća u mužjaka nego u ženki. I noge hodalice i noge plivalice mogu se regenerirati u slučaju ozljede ili otkinuća. Plemeniti rak noćna je i sedentarna životinja (žive na dnu). Nisu teritorijalni, a žive u rijekama i jezerima s ilovastim i šljunkovitim dnom te uz obalu među vodenom vegetacijom. U Hrvatskoj su rasprostranjeni u vodama savskog i dravskog sliva, a uneseni su i u pojedine rijeke jadranskoga sliva.

Autorica teksta objavljena u deplijanu je Ivana Maguire.

Priredila Sandra Cekol