Relativnost sjećanja

Relativnost sjećanja

Ivica Šimić odlučio je naglasak u humornoj drami staviti na ozbiljno. Nije mu to u potpunosti uspjelo jer je preveliku slobodu dao glumcima te je trebao odlučiti i imperativno naznačiti glumcima – obiteljska drama ili komedija

Smrt bliske osobe i nehotice nas, većinom iz egocentričnih razloga, nagna u potragu za sponama obilježenih jakim osjećajima između nas i osobe koja nas u realitetu više neće u(ne)srećivati. S obzirom na trenutno duševno stanje, i sjećanje na događaje vezane uz preminulog/lu raznovrsna je, katkada i suprotstavljena sadržaja. Stoga i očekujemo da i ako postavimo tri karakterno različite osobe u suodnos s vrlo bliskim preminulim srodnikom – istovrsnost je (o)sjećanja spram preminulog nemoguća. Upravo propitivanje sjećanja, njegova relativnost i nepouzdanost, zaokupila je Shelagh Stephenson u njezinu dramskom prvencu naslovljenu Sjećanje vode (The Memory of Water). Priča je to o tri sestre koje se okupljaju u zimu 1995. u obiteljskoj kući, pretpostavljamo negdje na engleskom sjeveru, u povodu smrti njihove majke. S razvojem dramske radnje i sukobljavanjem protagonistica doznajemo kako one krivotvorenim sjećanjima svoje komplekse i životne neuspjehe opravdavaju traumama iz djetinjstva za koje je, po njihovu mišljenju, ponajviše odgovorna majka. Jednoj se od sestara u trenucima grizodušja zbog izrečenih kleveta objavljuje majka u obliku duha te pokušava rekonstruirati istinu s obzirom na svoja sjećanja te ublažiti složeni sukob.

Tekst je praizveden u londonskom Hampstead Theatreu 1996. u režiji Terrya Johnsona, a do tada Stephensonova iza sebe ima relativno uspješnu glumačku karijeru i autorstvo četiri radiodrame. Praizvedba Sjećanja zamišljena je kao obiteljska drama te prolazi gotovo nezapaženo. Dvije godine poslije isti redatelj postavlja istu predstavu na West Endu, naglašavajući isključivo komične elemente u dramskom tekstu, te se od tada Sjećanja vode postavljaju na pozornicama diljem svijeta. Pripomogla je tomu ponajviše britanska kazališna nagrada Laurence Olivier za najbolju novu komediju 2000. godine.

Redatelj hrvatske praizvedbe Sjećanja vode u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku Ivica Šimić pokušava stvoriti komične situacije kratkim, odrezanim rečenicama, uz uporabu neizbježnih vulgarizama, koje izgovaraju omamljene (drogom ili alkoholom) protagonistice, i ni u jednom trenutku ne gubiti iz vida tragičnost sudbina dramskih likova, emocionalnu i seksualnu upropaštenost, pojačanu traženjem alibija u majčinu odgoju. Stoga je i izabrana žanrovska odrednica humorna drama.

Osnovno pitanje koje je zaokupilo Šimića bilo je: kakve smo sve priče spremni ispripovijedati sami sebi kako bismo izbjegli odgovornost za svoje neuspjehe i bol koju smo nanijeli drugima? Odlučio se naglasak staviti na ozbiljno – obiteljsku dramu. Nije mu to u potpunosti uspjelo jer je preveliku slobodu dao glumcima. Naime, glumci su slijedeći svoj instinkt razvijali ili komično ili tragično (što Šimić i potvrđuje u intervjuu u programskoj knjižici), stvarajući tako povremeno kaotične situacije. Ipak, uloge su sjajno raspoređene. Majku Vi glumi Mira Perić–Kraljik, tri su sestre Nela Kocsis (Mary), Tatjana Bertok–Zupković (Teresa) i Sandra Lončarić (Catherine), dok Maryna ljubavnika Mikea glumi Velimir Čokljat, a Davor Panić Teresina muža Franka. Redateljske zamisli i sam tekst ponajbolje osjeća Nela Kocsis u ulozi najtragičnije sestre – Mary. Na njezinu je licu sve do neposredno prije kraja uprizorenja grč koji odaje svjesnost o pogreškama iz prošlosti, grizodušje, koje nakon konačnog izmirenja s majkom i prolivenih suza prelazi u očekivanu letargiju. Ništa lošija nije bila Sandra Lončarić–Tankosić u ulozi najmlađe, najnezrelije i hirovite sestre Catherine. Ona je cjelokupnom pojavom uz prikladne kostime sjajno prenijela Catherinin nedostatak emocionalne inteligencije uzrokovan (po njezinu mišljenju) nedovoljnom majčinom ljubavlju. Tatjana Bertok–Zupković je u ulozi Terese, odlučivši se za naglašavanje isključivo humornoga u svom liku, prikupila najviše simpatija publike ponajviše zbog vješto prikazana stanja alkoholiziranosti, što se ipak na trenutke doimalo pretjerano i nepotrebno. Nažalost, time je narušila uvjerljivost izvedbi kolegica. Ili su pak one naštetile njoj. Ivica se Šimić ipak trebao odlučiti i imperativno naznačiti glumcima – obiteljska drama. Ili komedija.

Ivan Trojan