POSLJEDNJA MIHALIĆEVA KNJIGA ILI OD JEZERA DO MOČVARE

POSLJEDNJA MIHALIĆEVA KNJIGA ILI OD JEZERA DO MOČVARE

Slavko Mihalić, Močvara, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Ako se složimo sa sudom autora ovog teksta, kako je poezija Slavka Mihalića »najpotpunija metafora slobode u suvremenom hrvatskom pjesništvu«, onda i svaku njegovu novu knjigu možemo promatrati u svjetlu činjenice koliko pjesnik uzima slobode u odnosu na zamašni minuli rad i kako se uspješno oslobađa čak uzora koji je sam uspostavio. Gdjekad se pitamo da li je moguće naći u Mihalića pjesme koju bi on varirao ili motiv kojemu bi se navraćao. To misli Tonko Maroević kada kaže: »Slavku Mihaliću (još, gotovo) uvijek uspijeva elastično umaknuti nametnutim zamkama, kako konvencijama življenja, tako i amplitudama vlastita stila.«

Taj sud može se ipak osporiti temeljitijim čitanjem ranoga Mihalićeva opusa. Njegovo rano pjesništvo nezamislivo je bez glagola odmeđiti se iz pjesme Bih da se, uz koji se vezuje motiv euforična bijega iz pjesama Bijeg ljubavnika i Bijeg. Njime se iskazuje nagon slobode prije uviđanja razloga i mimo svake racionalne svrhe. Takav je bjegunac i Mozart iz pjesme W. A. Mozart, »bjegunac iz tamnica kojima se ne zna / ime kralja«. Tema bijega, koja potječe zacijelo iz Mihalićeve sposobnosti izmicanja samu sebi, izvire možda iz posebnosti njegove verbalne invencije. To je stanovit mihalićevski automatizam prikopčan na spontanost glazbene improvizacije (varijacije), koja uključuje tematsku antitetičnost, a koji s nadrealističkim automatizmom ima zajedničku samo spontanost nesvjesnoga. Mihalić nije pjesnik opsesivnih metričkih uzoraka, ni srokovnih suglasja, ni označiteljskog vjenčanja nepomirljivih smisaonih opreka. U njega je govor navlastito oniričko prometalo koje ga munjevito odvodi daleko od ishodišnog konteksta. Kako je sam sebe definirao u zbirci Početak zaborava (1957), on je »rob slobode«, koji svoje pomake nikad ne poentira kao poništavanje smisla, nego kao njegovo začudno izbijanje u neočekivanu kontekstu. Tko je pratio poniranje krških ponornica i njihovo pojavljivanje, lakše će shvatiti Mihalićeve prijeskoke smisla ili, ako hoćete, prijeskoke (preko) besmisla koji na rubu apsurda spašavaju osnovnu svrhu poetskog priopćavanja.

I u povodu Mihalićeve dvadeset i sedme zbirke, Akordeona, možemo ponovo ustanoviti sve što je maloprije rečeno. Dakako, nju obilježavaju sve razlike izmedu ranog i kasnog Mihalića. U prvom redu, pjesnik koji je mahom bio protagonist svoje poezije, egzistencijalni pikaro, povukao se na njezin rub sudjelujući u njoj kao demijurg prerušen u promatrača. Ambijent gorke pastorale postupno je dobivao sve izrazitija urbana ili neutralna prostorna obilježja. Zanosno beznađe postupno se pretvaralo u sve prisebniji optimizam. Ako nagon pisanja i nije izgubio na snazi, njegovi izrazi više nisu toliko usredotočeni ni okupljeni oko pojedinih tematskih opsesija.

Energija prikrivenih opreka jedno je od osnovnih ishodišta Mihalićeve poezije. Da bi je što bolje istaknuo, on je nikada ne dovodi do dramatskog sukoba suprotnih naboja, nego sukob ostavlja otvorenim: »Pitaš me, kako izići iz kruga. / Teško je jer kruga nema.« (Zatočenica kruga). Ali da ne bi ostao samo pri paradoksu kao izrazu egzistencijalne nemogućnosti, naslijeđenu iz davnih pedesetih godina, pjesnik ga razvija do karakterološkog portreta naslovljene osobe. Što je sposobnije izraziti smrt nego opreka: »Smrt je naglo pojačala svjetla / i bilo je tamnije.« (Ubojstvo FF, 198*). U nikoga paradoks nije nešto tako prirodno da postaje blagi izraz koji iskazuje svu tegobu tijela na kraju životne putanje, ovaj put je kao i u dva prethodna maniristički doveden do krajnosti: »Sve lakše a sve teže idem...« (Pokušaj zaborava).

Težnji prema prekoračenju svih međa (odmeđivanje) u ranoga Mihalića, odgovara senzibiliziranost na sve nametnute spone i robovanje formama skupnog života. Nije neobično što se pjesnik protivi »pogubnoj ljudskoj žurbi«, ali je začudno kad joj on suprotstavi svoju poetsku protutezu: »Kad bi se mene pitalo, pošli bismo unatrag: / sada bismo znali rastegnuti vrijeme / za cijelu simfoniju na usnoj harmonici« (Simfonija). Pritom je prevareno očekivano pozivanje na rastezljivi akordeon koji je zamijenjen depatetiziranom usnom harmonikom.

Zanimljivo je kako Mihalić prilazi oniričkoj temi kuće. Za pjesnika naime koji je sva svoja imaginarna dobra zasnovao u bijegu, u hlepnji za nemogućom slobodom, ni kuća ne može biti nešto čvrsto ukorijenjeno: »Kad jednom bude izgrađena do krova / više se nećeš moći seliti« (Gradimo kuću). Tu teško možemo prepoznati Mihalića protivnika svega konačnog. Ali u istoj zbirci zamislit će da »stihovi sruše kuću« jer za Mihalića svaka kuća je kuća od riječi (Pjesma ili pas). Svaka pjesma u Akordeonu sazdana je na nekoj fantastičnoj pretpostavci koju tekst prikazuje kao nešto svakodnevno i obično. Tako i pjesma o kući koju ruše stihovi – kakva bi i mogla biti kuća Mihalićeve duše – realizira nacrt jedne nemoguće kuće, pjesme, u kojoj su sve mogućnosti do apsurda otvorene. Ali Mihalićev negativizam nosi prokletstvo da stalno mora biti pozitivan, da mora graditi, a sve što mu stoji na raspolaganju jesu riječi koje se i bez pjesnikova izričitog htijenja moraju u rasulu pjesnički ponašati:

Onda u trenu stihovi sruše kuću,

polome sve one trpke stvari.

Stoji pjesma nad ruševinom, vrišti.

Ako se pravo pročitaju ovi stihovi, shvatit ćemo da oni govore o mogućnosti da pismo pomuti pjesniku njegovu vlastitu strategiju, izbije mu uporište te ga ostavi na ruševini njegove slike svijeta. Nije li to upravo neka ishodišna redukcija koje se Mihalić prisjeća i vraća na kraju svog života? Ako je tako, onda naslov posljednje Mihalićeve zbirke Močvara (1984) samo priziva način kako je prije pola stoljeća ocrtao okružje pjesme Metamorfoza, tj. kao neplodnu providnost jezera, transparenciju bez drugog sadržaja osim čiste samosvijesti egzistencije?

U pjesmi Močvara iz iste knjige iskazni subjekt, čini se, alegorizira sebe kao močvaru, zamućeni oblik nekadašnje transparencije, i taj subjekt govori o sebi »mutnoj od toliko bačenih otpadaka / koji ni za što nisu tu, iako postaju glavni«. U pjesmi je riječ o preobrazbi močvare u arhivirani pojam a zatim u personifikaciji pojma: »začudo, tebe neće isušiti. Stajat ćeš / u staklenoj posudi na prašnom ormaru. / Ono što sada postoji, miče se, kašlje, šuška, / bit će savršena izmišljotina, a ti ćeš / postati dokaz kako te nikad nije ni bilo. / To savršeno ništa nazvat će – Močvara.« Pojam močvare govori zapravo i o nečem drugom: »Sve više ljudi utrpavam u sebe, / širim se, u meni voze tramvaji, prodavač novina viče preko trga, / svađaju se filjarke, djeca plešu rock« (Sve više ljudi). Slika se raščlanjuje do grotesknih pojedinosti u stiješnjenu okružju pounutrene slike gdje ima potencijalnih sudionika komunikacije, ali se ne komunicira: subjekt se puni mutnoćom ili šumom u kojem svaka komunikacija prestaje. Ili ipak: preostaje simulirana komunikacija sa samim sobom, između iskaznog subjekta pjesme U prolazu koji se obraća pjesniku u drugom licu jednine: »S ovu stranu star si, izgubljen / i već te nigdje nema.« Na što stiže precizan odgovor, dakako evazivan kako samo može biti Mihalićev: »Nema me nigdje jer tako hoću – / više sam nego svuda.« Posljednji dvostih vremeplovno nas vraća početnom Mihaliću iz Metamorfoze: »Čak me pomalo nema.« I tu se krug zatvara.