Pod dobrim starim krovom

Ako je Deklaracija bila presudna za početak procesa osamostaljivanja hrvatskoga jezika u bivšoj državi, onda je s osamostaljivanjem Republike Hrvatske kao države taj proces završen. Politička je bitka za hrvatski jezik dobivena i u novoj državi on konačno dobiva status službenoga jezika

Prirodno je i logično da se ovaj susret dogodi upravo ovdje, u Matici hrvatskoj. Po onoj već poznatoj da se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina. A zločin se, pod nazivom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, prije punih četrdeset godina dogodio baš u ovoj kući, pod ovim, kako bi rekao Đalski, dobrim starim krovom. Tu je bilo konspirativno jezgro zločinačkog pothvata obrane opstojnosti hrvatskoga jezika, koji se pothvat uz učinkovitu operacionalizaciju osoblja ove kuće u samo nekoliko dana proširio na osamnaest ključnih hrvatskih humanističkih ustanova, koje su ga stavljanjem svoga potpisa na predloženi tekst odobrile i podržale. Time je taj akt još i prije objavljivanja u tisku dobio obilježja kolektivnoga javnog istupa za opću stvar. O Deklaraciji je rečeno već mnogo, od različitih ljudi, u različitim prigodama i na raznim mjestima. Ove je godine u povodu četrdesete obljetnice njezina prvog objavljivanja priređena i vrlo uspjela izložba u Hrvatskom državnom arhivu. Ondje je dokumentima potkrijepljeno između ostaloga i to kakvu je negativnu reakciju Deklaracija izazvala u partijsko-političkim strukturama bivše države. Time međutim što je, kao što vidimo, već i arhivirana, Deklaracija ne prestaje biti živa i djelatna, ne pretvara se, niti će se, nadam se, ikada pretvoriti samo u mrtvo slovo na papiru. Da se to ne dogodi, nego da trajno ostane živim i djelatnim njezin duh, ovisi u prvom redu o nama samima, ustanovama i pojedincima kojima je hrvatski jezik na srcu, koji se njime služe i strukovno bave. Da je tomu tako, dokaz je i ovaj naš današnji susret potpisnika u Matici hrvatskoj.

Poziv na ovaj susret nipošto nije motiviran pukim obljetničarskim razlozima. Sastali smo se ovdje zbog toga da još jednom plebiscitarno potvrdimo nedvojbeno pozitivnu ulogu koju je Deklaracija imala u ne tako davnoj prošlosti hrvatskoga jezika, s jedne strane, i da s druge strane, ako je ikako moguće dođemo do konsenzusa o tome čime nas i na koji način Deklaracija obvezuje danas i u budućim proučavanjima toga istog jezika. Ono što se htjelo postići Deklaracijom – puna samostalnost hrvatskoga jezika, ostvareno je, ne doduše odmah, nego postupno, i ne baš glatko, nego s velikim naporom i uz žrtve, uključujući tu i žrtve Domovinskoga rata, a na naraštajima je koji u tom postignuću žive kao u nečemu prirodnomu i po sebi razumljivom da se potrude prirodu toga postignuća, samoga jezika, istražiti i rezultate istraživanja dati na uvid široj javnosti, pa i međunarodnoj.

Ako je Deklaracija bila presudna za početak procesa osamostaljivanja hrvatskoga jezika u bivšoj državi, onda je s osamostaljivanjem Republike Hrvatske kao države taj proces završen. Politička je bitka za hrvatski jezik dobivena i u novoj državi on konačno dobiva status službenoga jezika. Time su napokon stvorene nužne pretpostavke za slobodno uređivanje hrvatskoga jezika po zakonitostima njegove unutrašnje strukture i prema potrebama jezične zajednice u kojoj se taj jezik upotrebljava i kojoj u svim aspektima njezina života svakodnevno služi. Kroatistika se kao znanost o hrvatskom jeziku tada po prvi put našla u prilici da taj jezik ozbiljno počne proučavati kao samostalan jezikoslovni entitet, i to sa svih aspekata, uključujući ga, dakako, u širi filološki kontekst, u kojemu hrvatski jezik ima razvijene specifične odnose s jezicima koji se u tom kontekstu nalaze. Samostalnost hrvatskoga jezika jedna je od najvećih tekovina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Te tekovine valja biti svjestan, poštovati je, čuvati, njegovati i razvijati. A najbolje ćemo to učiniti tako da u novostvorenim uvjetima hrvatski jezik temeljito upoznamo, istražimo ga i proučimo u svim njegovim bitnim aspektima, i da rezultate tih istraživanja ponudimo i sebi i svijetu kao nešto po čemu ćemo se kao nacionalna zajednica identificirati i biti identificirani. Nije mi namjera time reći da dosada u tom smislu u hrvatskoj filologiji nije baš ništa učinjeno. Učinjeno je, ali ne dovoljno i ne toliko koliko bi bilo potrebno. Nove okolnosti u kojima se nalazi hrvatski jezik zahtijevaju i njegovo proučavanje s nekih novih gledišta i revidiranje nekih stajališta koja su dosada o njemu bila ustaljena, da i ne govorimo o potrebi izrade elementarnih normativno pouzdanih priručnika toga jezika koji bi se temeljili na njegovu reprezentativnom korpusu. Hrvatskom bi se jeziku i kao predmetu proučavanja i kao sredstvu komunikacije kudikamo bolje pisalo da je u kroatističkoj zajednici oko temeljnih pitanja njegova opisa danas bar toliko sloge koliko je bilo u doba donošenja Deklaracije. Tu pouku u vezi s Deklaracijom nažalost nismo naučili. Umjesto načelnoga dogovora o prioritetima i sustavnoga rada na njihovoj realizaciji, u atmosferi suradnje i snošljivosti, sada kada nema ozbiljnih ni političkih ni lingvističkih pritisaka izvana, kroatisti se nerijetko bez stvarne potrebe iscrpljuju u međusobnim obračunima oko sekundarnih pitanja jezika, vrteći se u mrtvom krugu iz kojega se ne naziru konstruktivna rješenja. Nikome od hrvatskih jezikoslovaca Deklaracija zasigurno ne šalje ni izravne ni neizravne poruke kojima bi takvo ponašanje bilo motivirano, pa se opravdano postavlja pitanje zašto je i u ime čega takvo ponašanje ipak na djelu više nego što bi realno bilo razloga da bude. Odgovore na to vjerojatno će dati vrijeme koje je pred nama. Jer i mlada generacija hrvatskih jezikoslovaca u pitanjima hrvatskoga jezika ima pravo na svoj dio znanstvene istine. Vjerujem da u traženju te istine ti mladi ljudi ni u najgorem scenariju ne dolaze u napast da dovedu u pitanje ono što je za hrvatski jezik Deklaracijom postignuto.

Mirko Peti, pročelnik Odjela Matice hrvatske za jezikoslovlje