Nedostižan autoritet

Nedostižan autoritet

Šparemblek pripada generaciji stasaloj pedesetih godina prošlog stoljeća, snažnoj umjetničkoj skupini upisanoj u povijest svjetskog baleta, kojom bi se hrvatski teatrolozi i povjesničari trebali i morali pozabaviti. Šparemblek je od te generacije dosegnuo najvišu razinu cjelovite umjetničke karijere, a s druge je strane i fizički najprisutniji u domovini. Hoće li netko iz postojećih ustanova koje se bave hrvatskim teatrom pokrenuti studiozni rad i analize nekih od Šparemblekovih velikih scenskih djela?

Milko Šparemblek, osim velik umjetnik, vrlo je strpljiv čovjek, pa je eto ipak dočekao da mu šezdesetu obljetnicu umjetničkog rada – i Ministarstvo kulture i grad Zagreb i kazalište u kojem je kao devetnaestogodišnjak (onih siromašnih, poslijeratnih godina, kad je statiranjem zarađivao za studij komparativne književnosti i filozofije), otkrio čaroliju scene, ljepotu geste i životno zvanje – čestitaju na doličan način. Premijera Pjesama ljubavi i smrti učinila je proslavu živom, a štovanoga sijedog gospodina ponovno aktivirala i potvrdila kao svježa, neprijeporna majstora baletnog kazališta i teško dostižan umjetnički autoritet hrvatskoga teatra u cjelini.

Radeći na scenariju i tekstu za dokumentarni biografski film Jakova Sedlara o Šparembleku, umjetniku kojega sam oduvijek voljela i s ponosom pratila, barem u ovom dijelu ostvarenom na hrvatskim pozornicama i televiziji, i o kojem sam, kao, već pisala i mnogo znala, ostala sam zatečena i zapanjena postojećim – dakle dostupnim materijalom (autor ih vjerojatno čuva sa zamisli da ih pokaže onomu tko je istinski zainteresiran, ali ih sam očito ne kani nikomu nuditi), dostignutim razinama, temama i širinom umjetničkog bavljenja i razmišljanja. Ograničena prostorom, podsjetit ću samo na onaj najkraći, površni pregled CV-a:

Milka Šparembleka zapazio je znameniti umjetnički par Ana Roje i Oskar Harmoš, uči balet od 1947, a četiri godine poslije postaje solist zagrebačkog baletnog ansambla. Kažu da je darovit i kao glumac, a baletna kritičarka Branka Rakić piše: »Zagreb je navikao na tehničku superiornost i iscizeliranost Milka Šparembleka…« Tu ga 1953. otkriva Ninette De Valois, osnivačica i direktorica engleskog baleta, na čiju preporuku dobiva francusku stipendiju za školovanje u Parizu kod Olge Preobraženske. Usavršava se i dalje u klasičnom baletu, a prigodom gostovanja trupe Marthe Graham otkriva moderno američko plesno kazalište. (Pa je poslije u Americi, već kao ravnatelj baleta u Metropolitanu, radoznao i otvoren u traženju osobnog autorskog izraza, tajno odlazio na satove suvremenih plesnih tehnika kod Marthe Graham i Limona.)

U Parizu su se otvarale prilike i putovi koji su vodili na sve svjetske scene. Prilike koje su mladi zagrebački plesači, željni učenja i scene, a očitog talenta i – za Europu – neke nove energije, iskoristili s, poslije ničim prispodobivim, uspjehom. Riječ je o pravom fenomenu u povijesti hrvatskoga baleta, kojim bi se hrvatski teatrolozi i povjesničari trebali i morali pozabaviti, prvim plesačima Pariza, snažnoj umjetničkoj skupini upisanoj u povijest svjetskoga baleta. Uz Šparembleka, koji je ipak, po našim saznanjima, dosegnuo najvišu razinu cjelovite umjetničke karijere, a s druge je strane i fizički najprisutniji u domovini, nezaobilazni su tih pedesetih godina 20. stoljeća stasali i Lhotka, Jelinčić, Sulić, braća Sertić, Banović, Podkovac, Dobrijevići, Marković, Milovan, Narandža, Prebil, Jagušt, Voženilek…

Šparemblek je djelovao kao plesač, koreograf, baletni ili operni redatelj na najvažnijim pozornicama svijeta kao što su Pariška opera ili milanska Scala, kazališne kuće Londona, Montreala, Madrida, Amsterdama, Bonna, Strasbourga, Atene, Rio de Janeira, Venecije, New Yorka… u trupama Ballet des Etoiles de Paris, Ballet de Janine Charrat, kompaniji Ljudmile Čerine… Bio je baletni majstor u Baletu 20. stoljeća Mauricea Béjarta u Bruxellesu, direktor Baleta Opere Metropolitan u New Yorku, Gulbenkian Baletta u Lisabonu, Baleta u Lyonu, a dvije godine i direktor Baleta HNK u Zagrebu. Postavio je više od stotinu scenskih djela, snimio četrdesetak televizijskih filmova i emisija.

Osnivanje baletne grupe Gulbenkian u Lisabonu i četiri uspješne sezone tijekom koje se portugalska trupa nametnula kao jedna od vodećih u Europi Šparemblek izdvaja kao vjerojatno najljepše stvaralačko razdoblje, doba najveće umjetničke slobode (sjajno financijski potpomognute), u kojem nije bilo žanrovskih animoziteta, gdje se pokazalo da suvremeni balet uspješno apsorbira klasične i suvremene tehnike i sve moguće utjecaje od folklora do novoga plesa.

Iz specifičnog, kompletnog autorskog odnosa Šparemblek je izgradio prepoznatljiv baletni teatar, istovremeno misaon i intuitivan. On misli u velikim slikama, precizno fiksira sve elemente i gradi složene strukture emotivnog i dramskog, i čini mi se najmoćniji u velikim djelima poput Amadeus Monumentum, Carmina Krležiana, Johannes Faust Passion, Pjesme ljubavi i smrti, i to je kazališni mainstream u najboljem značenju te riječi: nadahnut i mudar, osoban i obrazovan, čvrsto utemeljen, ali uvijek malo drukčiji u smislu učenja i rasta i osluškivanja novih pomaka na plesnoj sceni.

Usporedno s kazalištem Šparemblek istražuje i, moglo bi se reći, uživa, u mogućnostima filmskog medija. Mogućnost detalja, diskretnog akcenta, krupnog plana, primjena poetičnih ambijenata i brzih promjena, efekata koji unose snažnu simboliku i znakovitih elemenata, poput onoga duga pisanja u pijesku na početku Mathilde…

Iza svake ove informacije ili natuknice stoje kazališta, scene, plesači, programi, slike, inserti, cijeli filmovi na čijim špicama čitate poznata domaća imena. I šezdeset godina umjetničkog rada. Mislim da je besmisleno samo prepisivati biografiju, popise djela i godine praizvedbi, i pravdati se prolaznošću otplesana trenutka. Očito je da se otvaraju bezbrojne teme koje bi dostajale za dobar simpozij, više desetaka diplomskih i postdiplomskih radova. Hoće li netko iz postojećih ustanova koje se bave hrvatskim teatrom (u koji valjda spada i povijest plesnog, baletnog kazališta jer nota bene plesnih institucija te razine nema) pokrenuti studiozni rad i analize nekih od Šparemblekovih velikih scenskih djela, usporediti ih, ili usporediti isto djelo u prilagođenosti različitih medija, otkriti kako i koju glazbu i koju poeziju autor pretače u pokret i sliku, zašto voli masku i stalnu transformaciju likova… I tako dalje. Hoće li se netko i u tom smislu pokrenuti? I pustiti baletni teatar u posvećeni prostor akademskih istraživanja? Materijala, odgovorno tvrdim, ima.

Maja Đurinović