NATURALISTIČKA PLOŠNOST I PLEONAZMI

NATURALISTIČKA PLOŠNOST I PLEONAZMI

Occhipinti ne spušta sondu saznanja i otkrivanja ispod površine (do realizma). On se tek zadovoljava pukim blicanjem po vanjski vidljivom. Ne istražuje uzroke stanja svojih likova. Fotografira samo njihove posljedice. A redateljica Nenni Delmestre poseže za tehničkom aparaturom pozornice u zabludi da će tako produbiti te autorove dubine i dati im nekakvu metafizičku dimenziju

Kazališne premijere su rijetke. Svega nekoliko godišnje, a to u slučaju Modernih vremena otvara pitanje: Je li uistinu uprizorenjem svjetske praizvedbe stranoga teksta koji tematizira problem prezaposlenosti talijanske obitelji najbolje iskorištena mogućnost za svjedočenje živa i angažirana kazališnog čina u takvoj našoj zbilji koju muče posve obrnuti problemi – nemogućnost zaposlenja?! No, to nema veze sa ocjenom vrijednosti sama komada, odnosno predstave. Pogledajmo sada i to:

Inženjer Tullio, planer informatičar (ili tako nešto), rastrzan je između više unosnih projekata. Njegova žena Giuliana, odvjetnica, isto tako. Ni jedno ni drugo nemaju vremena za svoje tek rođeno dijete. Tu je i Giulianina sestra Tereza, trenutačno u strastvenoj vezi s Tulliom, sestrinim mužem. A tu je i pravnik Filippo, podmukli intrigant. Dramski materijal očigledno je opsežan i otvara mogućnost da se iz njega iznjedri dobra drama. No, to zahtijeva zaron u dublje društvene slojeve, u napipavanje izvora moći i zabluda iz kojega su dramski likovi povučeni u vrtloge ispraznih ambicija, opijenosti novcem i društvenim uspjehom.

Nažalost, autor Occhipinti ne spušta sondu saznanja i otkrivanja ispod površine (do realizma). On se tek zadovoljava pukim blicanjem po vanjski vidljivom. Ne istražuje uzroke stanja svojih likova. Fotografira samo njihove posljedice. Zaustavlja se na plitkoći dramaturški prevladana naturalističkoga prenošenja gole zbilje na scenu, onoga tek vanjskog sukoba nekih (kojih?), u drami neiskazanih, ključanja ljudske i vremenske tajne u ljudima. A redateljica Nenni Delmestre, da bi stvar bila još gora, poseže za tehničkom aparaturom pozornice u zabludi da će tako produbiti te autorove dubine i dati im nekakvu metafizičku dimenziju. I ubacuje filmsku projekciju (kao da smo još u godini 1920, u Piscatorovo vrijeme) Nenada Glavana Čovjek u kotaču, pa toga jadnika s vremena na vrijeme i silovito vrti – kao da publika i sama ne vidi, onako izvan svega, da Occhipintijev dramski lik očigledno jest u žrvnju vremena. Čisti pleonazam. A onda, drugom prigodom, kad se (tobože) problem počne odmotavati prema dramskoj mogućnosti, ubacuje glazbeni broj (Lina Vengoechea) s nekakvim gradirajućim motivom tjeskobe. Opet pleonazam, i to redovito preglasan, koji samo šteti glumcu. Pa onda, pretvaranje, inače uzorno funkcionalne i plastično razvedene scene Vesne Režić, u nametljivu simboličku poruku. Crna je, a detalji su omeđeni bijelim linijama – sve sa svrhom da se cijeli prostor pod prikladnim svjetlom s vremena na vrijeme stavi u mistiku crnoga teatra – jer u takvoj režiji scenografija unaprijed zna kako će se komad završiti. (Komad je, dakle, završen prije nego što je i počeo!) I zaista, to opće crnilo na kraju nam obznanjuje svoj simbolički smisao: Tullio zaboravi dijete u autu i ono se sasuši. No to autorovo naturalističko rješenje ne pridonosi drami, ne izaziva željeni efekt katarze, nego samo ogorčenje zbog takva iskorištavanja nevina djeteta, koje i nije dramski lik, u svrhu predstavljanja vodviljske igre kao učinkovite drame.

Ali uza sve to redateljici Delmestre valja odati priznanje u radu s glumcima. Oni su zaista dobro prošli: Aleksandar Cvjetković kao Tullio, zanimljiv u svojoj neobičnosti, izvrsno je održavao ritam predstave, dok je Bruna Bebić Tudor kao Giuliana zračila tjeskobom koja je navješćivala autorove bolje mogućnosti. No, nažalost, on joj nije dao prilike i da ih izrazi. Posebno je zadovoljstvo bilo suočiti se s iskrenošću i učinkovitošću sredstava kojima je Dijana Vidušin donijela djevojku koja se odrekla bilo kakvih ograničenja za račun svoga hedonizma. Bio je to istodobno cinizam lika Tereze i cinizam same glumice prema svojem dramskom liku. Dvoje je postalo jedno! Tomu se plješće! Mijo Jurišić (Filippo) bio je točan. Ali po pravilima. Kada mlad i temeljito školovan glumac nadraste tzv. glumačke zadatke i prepusti se duhovnosti lica i njegovoj unutarnjoj dinamici, spontano će u govornoj ekspresiji dosegnuti i načelo primjerena prostornog odnosa prema partneru. Tada svog partnera, sudeći po Jurišićevoj sadašnjoj tonskoj jačini izričaja, više neće vidjeti jednako udaljena u svakoj prilici, i to uvijek udaljenijega, nego što on stvarno jest. U ulozi sobarice Edite uspješno nastupa studentica glume Petra Težak (u alternaciji s Andreom Mladinić). Kostime je napravila pouzdana Danica Dedijer. No s obzirom da se drama odvija tijekom više dana, i to po velikoj vrućini, presvlačenje članova bogataške obitelji ipak je bilo nužno.

Vlatko Perković