Na obalama beskrajnih svjetova

Na obalama beskrajnih svjetova

Šparemblek ustraje na trajanjima, likovnosti i osvjetljavanju svojih pjesničkih slika i suglasju stiha, pokreta i glazbe te gradi simbolični, epski plesni spjev ne pristajući na novi, užurbani tempo stvaranja

Pjesme ljubavi i smrti Milka Šparembleka na glazbu, odnosno autorski posložen izbor iz triju vokalnih ciklusa (Pjesme putujućeg djetića, Dječakov čarobni rog i Pjesma o zemlji) i fragmenata Druge simfonije Gustava Mahlera monumentalna su baletna freska, 23. ožujka 2007. treći put postavljena u zagrebačkom HNK.

Poznato, opet obnovljeno i osvježeno djelo baletnoga teatra, nije nakon četvrt stoljeća izgubilo na snazi slike, emocije i poruke, a nova generacija plesača ponudila je nove, iznimne interpretacije.

Milka Hribar–Bartolović, čudesno finih, tankih, pomalo nestvarnih linija, naglasila je mističnu ozbiljnost lika Dame u crvenom. Uz nju, i iskusnog, ali uvijek nadahnuta u šparemblekovskom rječniku, Ilira Kernija kao Putnika, i razigranoga, sjajnog Georgea Stanciua, nametnula se skupina tehnički i izražajno sjajnih plesačica: u prvom redu Iva Vitić mekoćom i iznimnom poezijom lika i pokreta Gospođe u bijelom, Pavla Miklavčić artističkom nespretnošću i duhovitošću Djevojke–klauna i Petra Vargović u nježnoj čistoći lika Zaručnice. Stoga, iako je Šparemblek u povodu povratka na zagrebačku scenu i obilježavanja šezdesete obljetnice umjetničkog djelovanja više želio obnoviti svoje posljednje veliko scensko djelo Johannes Faust Passion, sada mi je jako drago da smo se ponovno našli pred Pjesmama. Oni koji ih nisu poznavali ostali su zapanjeni pred izražajnom veličinom kazališne cjeline, a mi, koji ih pamtimo ili razlikujemo po jakim osobnostima Dama u crvenom: Maje Srbljenović Turcu, Mateje Pučko–Petković, Almire Osmanović, otkrivali smo, vjerojatno u skladu sa stečenim godinama i iskustvima, neke nove asocijacije i razine značenja.

Uostalom, u međuvremenu nam se dogodio rat, i poslije, međunarodne vojne misije, i balada o vojniku neprestano je prisutna kao angažiran, aktualan dio svakodnevice. A ako je to sve, sve to samo jedna tragična farsa, nesporazum čiji se prozor otvara tek prema ništavilu? Vojnik (Stanciu) i Zaručnica (Vargović) započinju veselu, mladenačku, nestašnu igru; ljubav koja se događa osvještava tamnu stranu nečije moćnije, tuđe igre, tragičnu besmislenost rastanka. Naopako odjeven vojnički kaput čini se luđačkom košuljom, a razdvojena, željna mlada tijela nadahnuta erosom bespomoćno odlaze u maglu i mrak.

Vedra je humoreska o maloj, nespretnoj djevojci–klaunu (Miklavčić) romantičnih uzora i ideala, koja je poput ružnog pačeta koje gleda prekrasne labudove, suprotstavljena otmjenoj bijeloj skupini sa suncobranima (Vitić, Izmestjev, Kržić, Puk–Tomić). Kantata o rađanju i smrti ponovit će simboličan krug od Božica zemlje (Ashimova, Mirošević, Sulejmanova), koje iznjedre Čovjeka, preko dueta mladosti (Sporiš i Barbanov) do bajkovita vilinskog jezera, tajnovite ženskosti koja privlači ratnike kao muški arhetipski motiv.

Šparemblek ustraje na trajanjima, likovnosti i osvjetljavanju svojih pjesničkih slika i suglasju stiha, pokreta i glazbe te gradi simbolični, epski plesni spjev ne pristajući na novi, užurbani tempo stvaranja. U taj čvrsto definiran kreirani svijet pristup su dobili i savršeno se uklopili samo kostimi Dženise Pecotić i maske Svana Vujičića.

A na obalama beskrajnih svjetova izmjenjuju se uvijek nova djeca u prekrasnoj besmislenosti igre pronalaženja i sakupljanja oblutaka, koje onda zaborave… Ostaju li na kamenčićima tragovi, ili ih osamljeni, zadubljeni igrači ne vide? Svjesni ili ne da nalaze uvijek ponovno zaboravljene oblutke, Putnici u konačnici, s više ili manje sreće, slijede isti put. Ali to nije danse macabre kao završno i najzad pravedno rješenje kraja, nego spirala uvijek novog obnavljajućeg života. I zato Šparemblek ne stavlja točku, ne završava velikom slikom, odlaskom skupine, likovima koji će ritualno kleknuti pred sudbinom i prihvatiti masku prelazeći u svijet duhova, pridružujući se precima. Iza njih ostaje iskra, dva zagrljena tijela dovoljna za novi život, za izazov nebu i sudbini; za skupljanje oblutaka.

Maja Đurinović