Moliereska

Moliereska

Redateljica Ivica Boban bila je na pravom putu kad je nešto prije kraja pokazala zamor materijala predstave, glumce koji se naočigled općinstva dogovaraju kako izgladiti zastoj

Prikazati spregu velikih pojedinaca teško uspijeva u mitologiji, a kamoli u stvarnom životu. Samo je nevolja poodmakla komediografskog života mogla navesti Carla Goldonija da napiše dramski tekst, komodramu ili dramolediju, o nedaćama Moliereova kazališnoga života. U djelcu koje je naslovljeno preteškim naslovom Moliere Goldoni je mogao popisati obrate u fortuni komediografovih djela. Mogao ih je ilustrirati i objašnjavati kolebanjem između napadaja natražnjaka i mlakim upletanjima kraljeve milosti u korist Molierea, s intermezzima iz komediografovih bračnih prijevoja. Goldoniju je jedva polazilo za rukom opisati njegovu unutarnju dramu koleričnošću, dakle tragikomičnošću njegovih reakcija. Možda su se prevodilac Boris B. Hrovat i adaptatorica / redateljica Ivica Boban trebali ipak odlučiti da Goldonijevu naraciju, između citata iz Moliearea, prevedu običnom prozom umjesto da oponašaju izvrsne aleksandrince u sjajnu Gerićevu prijevodu. U najmanju ruku jasno je da je šansa toga biografskog prikaza bila u izrazitijem sučeljavanju dviju predstava i dvaju različitih stilova igre – predstavljanja Moliereovih komada, sa svim potrebnim predstavljačkim viticama, i predstavljanja njegova života puna pokidanih gestualnih ornamenata.

Redateljica Ivica Boban bila je na pravom putu kad je nešto prije kraja pokazala zamor materijala predstave, glumce koji se naočigled općinstva dogovaraju kako izgladiti zastoj. To je mjesto gdje se Goldoniju pridružuje Pirandello, koji znade da je u kazalištu nesporazum teatralan gotovo koliko i sporazum.

Apsolutno sjajno mjesto u predstavi inscenacija je velikoga scenografa Zlatka Kauzlarića Atača, koja nam omogućuje da za tren zaboravimo na navalu hightec scenografija u našem teatru. Sa svojim okvirom u okviru, scenom na sceni, koju laki dah inspiracije začas može promijeniti, ona nam dopušta barem trenutak sanjarenja o kazalištu. Općeniti dojam što ga igra sudionika predstave ostavlja na prosuđivača jest taj da su oni tek nevoljko zagrizli u taj njima očigledno tvrd orah. Moliere Marinka Prge pokazao je manji dio od onoga što taj sjajni glumac zacijelo može, a to je premalo da bi se vidjelo koliko se komediograf sa svim teretom hipohondrije i paranoje mučio zbog svoga kazališta. Mirjana Sinožić kao Bejartova pokazuje u svom tamnom registru nespokoj zatajenih strasti. Isabella Ane Kraljević odlično je ispunila svoju malu, ali važnu ulogu. Ines Bojanić kao Foresta napravila je sjajan kroki sluškinje provincijalke. Ivan Glowatzky kao Moliereov prijatelj Valerio premalo je uočljiv, za razliku od Leandra Berislava Tomičića. Svoj udio u ozračju dobro je ispunio i Ivica Plovanić kao grof Lasca. Predstava ima i jedno izrazito slabo mjesto, a to je Tartuffeova sjena, licemjer Pirlone koga je redateljica morala provući predstavom kao veliku nijemu ulogu, na način možda kao što je to prije mnogo godina učinio Violić s Tartovim slugom. Inače vrlo konstruktivnu Stojanu Matavulju ovaj put nažalost nije mnogo ostalo za tu ulogu važnu za kontekstuiranje Moliereove životne drame. Kostimi Doris Kristić i Đenane Voljevica Čičić sretno su se uklopile u Kauzlarićev okvir.

Moliere je tekst što od Molierea više uzima no što mu daje: da mu je Carlo Goldoni, umjesto staracke mrzovolje, dodao uz pomoć redateljice malo komedije dell'arte, bilo bi se to svima isplatilo.

Zvonimir Mrkonjić