Misterij, mirakul i moralitet

Misterij, mirakul i moralitet

Podvojenost ironijsko-patetičkog, nakon Mliječnoga puta, dovest će do napuštanja religiozno-vjerske problematike, da bi se silinom autorskog genija obrušila na građansku običajnost i lažnu moralnost. U tom je smislu Bunm uel s ovim filmom zaokružio svoju opsjednutost religijom

Nije nikakva tajna da je Luis Buńuel cijeloga života vodio bitku s Katoličkom crkvom. Nekad žestoku, nekad umjerenu. Ali ta je institucija za španjolskoga filmskog umjetnika uvijek bila presudna. Breme iskustava školovanja kod isusovaca te nasljeđe zemlje Inkvizicije i Svete alijanse bilo je preteško da bi ga se Buńuel ikada mogao osloboditi. Jasno, u umjetničkoj transpoziciji, to nam je breme donijelo neke od njegovih najboljih filmova. Mnogi se od njih izravno suočavaju s Crkvom i religioznim pitanjima — od vrlo ranoga nadrealističkog Zlatnog doba (1930), preko Nazarina (1959) i Viridiane (1961), do Šimuna iz pustinje (1965).

Ipak, jedan je film u cijelosti posvećen religiji i crkvi, a napose ortodoksiji (!) i dogmatici Presvete rimokatoličke crkve. Mliječni put (La voie lactée, 1969) uobličili su Buńuel i njegov scenarist iz posljednje faze — Jean Claude Carričre.

Priča o dvama hodočasnicima na njihovu putu u Santiago da Campostella, u potrazi za moštima Sv. Jakova, povratak je velikoga redatelja nadrealističkoj teksturi filma. Njezin začetak nalazimo već u prethodnom filmu Ljepotica dana (1967), gdje se jedini nadrealist svjetske kinematografije vratio navlastitoj umjetničkoj vokaciji.

(Buńuela pamte svi leksikoni avangarde zbog njegova i Dalijeva Andaluzijskog psa!) Mliječni put nikako nije djelo naracije u pravome smislu te riječi. Stoga njegovi protagonisti (Paul Frankeur i Laurent Terzieff) i nisu ono o čemu film govori. Buńuel nam pripoviješću o hodočašću u sveto mjesto zapravo priča povijest hereze te osobito povijest sina razmetnoga, kojemu je Crkva bila tek maćeha. Misterij, mirakul i moralitet… tri su ključne riječi prema kojima Buńuel gradi osuvremenjeni srednjovjekovni filmsko-dramski zapis otvorene strukture. Susreti što ih protagonisti filma doživljuju zapravo su tek postaje na putu autorove konačne samospoznaje!

Sva su pitanja koja se postavljaju u Mliječnome putu ogoljena od svjetovne ravnodušnosti. Uvjetno izgrađena priča filma otkriva nešto drugo od uobičajena paradoksa kojim se običava opisivati Buńuel. Naime, njegova čuvena izjava: »Hvala Bogu, još sam ateist!«, u Mliječnome putu poprima drukčije naglaske. Cjelokupnom teksturom filma provlači se svojevrsna nostalgija zrela autora za vremenima kada se još mogao gestom nadrealizma otresti na institucionaliziranu religioznost. Kao da se Buńuel prisjeća »starih, dobrih hodočasničkih« dana, kada je u avangardnim krugovima — najprije Madrida, a zatim Pariza — iznalazio žovijalno umjetničko oruđ(žj)e za bitku s Crkvom.

Sve što se sreće na putu u Santiago da Campostella fantazma je te bitke. Ipak, lik Isusa mnogo je blaži i ljudskiji od onoga iz Zlatnoga doba. Također, samo pojavljivanje najvećega među hereticima, markiza de Sadea, tek je ironijski podcrtan moment u Buńuelovu zrelu ostvarenju. Zapravo, Mliječni put umnogome se ozračjem može povezati s jednim ranijim filmom, kojim se svojevremeno, nakon meksičkog egzila, Buńuel vratio u francusku kinematografiju. To se zove zora (Cela s’appelle l’aurore, 1955) nosi lik liječnika beskrajno čiste duše (tumači ga Georges Marchal), koji u licemjernoj sredini pokušava očuvati dignitet ljubavi i kršćanskoga milosrđa, ali i solidarnosti prema radnicima. U tome je, recimo, varijacija na doktora Germainea iz Clouzotova Gavrana (1942)! Moment na kojemu Buńuel ustrajava jest da ljubav ruši sve konvencije građanskoga društva i njegova konvencionalnog morala. Upravo je ljubav prema bližnjemu — malenu, siromašnu, poniženu — nit vodilja što će je slijediti do posljednjega uzdaha (naslov njegove umjetničke autobiografije). Sva beskompromisna kritika diskretnoga šarma buržoazije sadržana je već u To se zove zora, da bi se kroz ironijsko-patetičku strukturu Mliječnoga puta prelilo u umjetničku zrelost velikog Autora.

Podvojenost ironijsko-patetičkog, nakon Mliječnoga puta, dovest će do napuštanja religiozno-vjerske problematike, da bi se silinom autorskog genija obrušila na građansku običajnost i lažnu moralnost. U tom je smislu Buńuel s ovim filmom zaokružio svoju opsjednutost religijom. Njegov će nadrealizam — u ponajboljim filmovima završne faze — tematizirati apsurde građanskoga svijeta. Fascinacija fetiškim karakterom kršćanskih mitologema pretvorit će se u umjetničku kritiku najveće pošasti novog doba — informacije.

Informacija — za njegova života još-ne-digitalna — u Mom posljednjem uzdahu bit će nazvana posljednjim jahačem Apokalipse. Tu je apokalipsu doslovce predvidio u svom posljednjem filmu. Mliječni put kršćanske hereze u Taj mračni predmet želje (1977) pretvara se pravovjernost informacije. Okolnosti koje okružuju nesretnoga Fernanda Reya u filmu naslućuju strah od nadolazećeg.

Uz nedavno preminula Jeana Baudrillarda, i Buńuel naslućuje neizbježno. Taj mračni predmet želje iz podsvijesti — jest terorizam. Zapravo, teror spektakla!

Marijan Krivak