Misli i osjećaji

Misli i osjećaji

Paolo Vivaldi pristupio je Bulajićevu filmu s punim razumijevanjem vremena i mjesta radnje, ali i s punim razumijevanjem njezine uloge: ona se ne nameće ali vodi radnjom

Film Libertas Veljka Bulajića imala sam priliku vidjeti dva puta: kada još nije bio potpuno dovršen, i na premijeri, sa svim elementima koje je redatelj zamislio. I opet me, koliko god je to samo po sebi jasno, zadivila činjenica koliko dobra glazba mijenja izgled filma. Talijanski skladatelj Paolo Vivaldi pristupio je Bulajićevu filmu s punim razumijevanjem vremena i mjesta radnje, ali i s punim razumijevanjem njezine uloge: ona se ne nameće ali vodi radnjom, ona ne prati fizičku akciju nego pokazuje o čemu likovi (a njihovim posredovanjem i gledatelji) misle i što osjećaju. Vivaldijeva je glazba i u najnapetijim trenucima mirna, potonula duboko u molski tonalitet.

Neprizorna glazba skladana je uglavnom za gudače (samo povremeno, i to posebno pazeći da se uklope u boju, skladatelj se koristi i puhačkim instrumentima), čime se dobiva mekoća paralelna s književnim svijetom (koji je ipak bio fantastičan, unatoč brojnim političkim elementima) Marina Držića. Vivaldi se ne koristi disonancama, jer to ne bi bilo primjereno za vrijeme radnje, ali se koristi mješovitim mjerama (uvodna špica), blagom polifonijom, ali nadasve mirnim, konsonantnim harmonijskim slogom. To mu omogućuje da poveže svijet neprizorne glazbe s prizornom glazbom. Jer prizorna je glazba posve drukčija. Pri skladanju vedrih pjesmica koje su pjevale putujuće družine (Družina smo od teatra koju izvodi Damir Lončar) ili koje su se razuzdano pjevale u krčmama (In vino veritas, Zvijezda sam s neba, koju izvodi Nina Badrić) te pri pokazivanju odnosa prema glazbi koja je u to doba bila sastavni dio života i kulture (sam Marin Držić nekoliko je puta prikazan kako svira orgulje), Paolo Vivaldi stvorio je zanimljiv i živahni presjek glazbenoga Dubrovnika 16. stoljeća. Uz popularnu lutnju, u filmu se čuju i zvuci gajdi, gusla, drvenih frula, bubnjića, zvončića... Sve je to utjecalo i na književnu djelatnost Marina Držića, koji je, ako je vjerovati Mavru Vetranoviću, svirao niz glazbala – od lutnje do klavičembala. Paolo Vivaldi tu je glazbenu raznolikost prepoznao i prenio u film, a pritom je decentno zadržao ulogu skladatelja koji ravna filmom nakon glumaca, snimatelja i redatelja.

Irena Paulus