Luk crkve sv. Marije u Uncastillu

Luk crkve sv. Marije u Uncastillu

Majstor iz Uncastilla ne odustaje lako od ideje da i ljudsko, zemaljsko, može i treba biti spona s nadosjetilnim. Ono što klesara izrazito nadahnjuje u tom smislu je ples. Svirači proizvode kozmičku glazbu koja se ne može čuti, ali je kompozicijski na likovnoj razini čitljiva

Pod svjetlom dana još je vidljiva sva skulptorska ljepota luka crkve sv. Marije u Uncastillu, izgrađena u 12. stoljeću, kao i simboličko značenje prikaza na njemu. Crkva je u Aragoniji, pokrajini kroz koju prolaze dugi hodočasnički putovi prema mjestu na kraju svijeta gdje su se čuvale kosti apostola Jakova (Jakobus Maior, španjolskim imenom Santiago). Legenda sačuvana u djelu Historia compostelana Emerica Pica govori kako je apostol tamo zakopan te kako je poslije grob pao u zaborav. Poradi zvjezdane svjetlosti iznad tog mjesta, tamošnji biskup Teodomir godine 813. prepoznaje izgubljeni grob, a Alfonso II daje potom tamo sagraditi veće svetište. Hodočasnički putovi iz Francuske i Italije bili su važan izvor razmjene duhovne misli. Tada španjolski svećenici ponovno intenzivno izučavaju djela sv. Izidora, koji je najviše pridonio španjolskom duhovnom, zapravo duhovnokršćanskom životu. Budući da su na sv. Izidora utjecala djela Pseudodionizija Areopagite, posebice o anđelima, tj. Nebeska hijerarhija, duhovnici tada ujedno ponovno čitaju i njegova djela. U 12. su stoljeću općenito pisani mnogi prijevodi i komentari Areopagitine Nebeske hijerarhije. Upravo su neke važne misli iz toga djela bile presudne za skulptorsko shvaćanje, oblikovanje i kompozicije romaničkih umjetnika. S obzirom na to potonje iza značenja i smisla nesličnih sličnosti (središnji pojam druge knjige Nebeske hijerarhije) izlazi na vidjelo najvažnija stvar.

Neslične sličnosti princip su spoznavanja, ali i transcendiranja, koji se temelji na metafizičkom dualizmu osjetilnoga i nadosjetilnoga. Riječ je o vrsti gledanja koje negativnom teologijom združuje osjetilno i nadosjetilno. Gledanjem u obličja koja prepoznajemo određenim i konkretnim zemaljskim sućima (bićima), mi im mehanički pripisujemo stanovite simboličke karakteristike koje vežemo za takva suća. Negativnom teologijom, a načelom nesličnih sličnosti, prema Areopagiti kadri smo kao nekom vrstom duhovna uzdizanja imati udjela u čišćenju, poricanju, negaciji takva zemaljskog i osjetilno simboličkog smisla. I tada će ta suća ipak preostati. No, sada će očišćena osjetilnosti preostati kao spoznajni supstrat koji služi za dalje duhovno uzdizanje. Ti preostali supstrati u svetom procesu duhovna uzdizanja mogu primati nadosjetilnu prirodu pa se u spoznaji preoblikovati u sebi suprotnu narav od one koja ih je početno krasila: tu se suće preobrće, ne u svoju logičku suprotnost nego u, moglo bi se reći, ekvivalent načelne drugosti. Drugim riječima, negativnom teologijom preostaje neko slično koje će u konačnici načelom nesličnih sličnosti postati krajnje sebi neslično. Ono preobraženo u inteligibilno zapravo je metafizički–principijelno preostalo kao sebi neslično / neisto. Prelazak s osjetilnoga na nadosjetilno ima samo jednu svrhu: da se postane sličan Bogu, krajnjem Jednom, koje je supratranscendentno. To Areopagita naziva nemogućom kontemplacijom transcendentnoga. Spoznaja, tj. kontemplacija (proces i učinci negativne teologije) nije dostatna za konačnu svrhu – potrebno je čudo mističnoga dodira.

Riječ je o prikazu koji je tek dio velike kompozicije luka crkve sv. Marije u Uncastillu. Dva ptičja tijela dugih vratova koji se križaju u središtu scenski je prikaz ptica koje, tako se grleći, svaka sebi grize nogu. Čitava kompozicija izdvojenoga primjera s pticama prostorno se utemeljuje na dvjema zrcaljenim kompozicijskim osima oblika grčkoga slova ń. Ta dva ptičja tijela tvore zrcalno simetričan red, koji ujedno kao takav na mikro razini predstavlja ono što čitava kompozicija luka, dakle makrorazina, u simboličkom značenju manifestira: sveto zrcaljenje. Ono je prema Areopagiti ono što predstavlja nebesku hijerarhiju, jer je zrcaljena slika Boga upravo on što je najsličnije supratranscendentnom Jednom. Zrcaljenje je poradi Dobra i Ljepote kozmogonijski gledano stupnjevano izviranje slike Boga, odnosno stvaranje Svijeta, pri čemu je dio te slike koji je najbliži Bogu, tj. izvoru predmeta zrcaljenja, nadosjetilan (budući da je najbliži izvoru Svjetlosti: izvor Svjetlosti je Jedno), a najudaljeniji dio nastaje kao osjetilan (jer je udaljen od izvora Svjetlosti pa je zasjenjen). Svaka ptica sebi grize nogu, što simbolički kazuje Sve je Jedno. Ovdje je dakako svijet, izražen u formuli Sve je Jedno, strukturiran zrcalno simetrično budući da Areopagita preferira ideju svijeta, kozmosa, kao slike Boga. Nadalje, zrcaljenje je, vizualno jezično tumačeno, likovno načelo koje simbolizira apsolutno vrijeme i apsolutan prostor jer ne dopušta pogledu ikakvo kretanje. K tomu, čitava ta kompozicija ujedno je i znak savršena sklada između odnosa punine i praznine, kretanja i stajanja, muškoga i ženskoga... Konačna zaokruženost promatranog oblika primjera sugerira jedinstvo tih, a zapravo svih suprotnosti uopće. Riječ je zato svakako o odnosu mikrokozmos – makrokozmos.

Majstor iz Uncastilla ne odustaje lako od ideje da i ljudsko, zemaljsko, može i treba biti spona s nadosjetilnim. Ono što klesara izrazito nadahnjuje u tom smislu je ples. Svirači proizvode kozmičku glazbu koja se ne može čuti, ali je kompozicijski na likovnoj razini čitljiva. Kontemplacija na koju ona poziva u nama proizvodi kretanja duše na način da se sama udvoji, započne zrcaliti prema svojemu paru ne bi li tako postala slična Bogu. Time profano načelom nesličnih sličnosti dovodi promatrača do čista zrcaljenja transcendentne harmonije. Kada plesači postignu vještinu muzičara, a muzika postane ples, jedinstvo savršene zrcalnosimetrične kompozicije (= jedinstvo svijeta sa sobom, kao i jedinstvo čovjeka sa svijetom), odjednom se može postići posredovanjem značenja ljudskoga tijela.

Jedinstvo kozmosa romanički majstor na luku crkve sv. Marije u Uncastillu postiže likovnim govorom u pravim mjerama odnosa mase i prostora. Riječ je dakako, s obzirom da je pitanje romanike, o stilizaciji. Rezultat je simbol: polovica viđenoga je znana, polovica je skrivena. Dalje je o tome ponajbolje pročitati rad Jadranke Damjanov Metafizika crteža, gdje je dan uvid u misao koja se svime ovdje napisanim željela iznijeti na vidjelo.

Marko Tokić

Marko Tokić (1977) zaposlen je kao asistent na katedri za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Studij filozofije i sociologije završio je na Hrvatskim studijima u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pohađa doktorski poslijediplomski studij filozofije, uže područje etika. Također, već je sedam godina dio grupe likovnoga osvještavanja, koju odgaja Jadranka Damjanov pri Centru za kulturu i obrazovanje.