Krilate sablasti

Krilate sablasti

Ivo Brešan, Gorgone, Naklada Ljevak, 2006.

Nakon više desetljeća vrlo uspješna bavljenja dramskim stvaralaštvom, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Ivo Brešan preorijentirao se na pisanje proze, te je u posljednjih desetak godina objavio ukupno šest romana. Gorgone su posljednji roman u nizu, a poznavatelji Brešanova opusa i u tom će djelu lako prepoznati nastavak autorove opsesije poviješću i novu Brešanovu literarizaciju utjecaja povijesnih previranja i raznih ideologija i politike na život pojedinca. No za razliku od nekoliko prethodnih naslova, u Gorgonama Brešan odustaje od modela fantastike i uporabe fantastičnih motiva u alegorijske svrhe.

Brešan je Gorgone koncipirao trodijelno, a posebno zanimljivima ispostavljaju se dionice pisane u heksametrima — riječ je o Brešanovu ispisivanju spjeva o Perzeju, mitološkom junaku koji je odrubio glavu Gorgoni Meduzi, koja pogledom sva živa bića pretvara u kamen. Gorgona Meduza Brešanu služi kao poveznica s današnjim vremenom, jer simbolizira ideologije koje ljudima dogmom okamenjuju mozgove. Usporedno s inačicom mita o Perzeju u romanu pratimo i ispovjedne, autobiografske dionice autora toga spjeva, koji prepričava svoju životnu priču, a u kojoj je lako prepoznati brojne sličnosti s pojedinostima iz biografije sama Brešana. Treći, ujedno i najopsežniji dio romana donosi životnu priču Mauricija Novaka zvana Moro. Riječ je o partizanu, a poslije visoko rangiranu dužnosniku Ozne i Udbe, čija sudbina Brešanu služi da bi oslikao utjecaj ideologija i povijesnih previranja na pojedinca, i to na primjeru čovjeka u čiji su okamenjeni mozak bile duboko urezane dogme, kojima je on služio toliko poslušno i odano da se čak odrekao majke i zapovjedio ubojstvo vlastitoga djeda. Kao kontrapunkt Mauricijevu sluganstvu komunističkom režimu Brešan donosi životnu priču neimenovana pisca, autora spjeva o Perzeju, čovjeka koji je nastojao zadržati samostalnost i neovisnost o ideološkim silnicama i režimskim utjecajima na njegovo umjetničko stvaranje. Najvećim se štitom od utjecaja politike pritom ispostavlja ljubav i potpora njegove žene, čega je Moro cijelog života bio lišen. Budući da su u Brešana ženski likovi prilično pasivni i gotovo redovito tavore u zapećku i sjeni muškarca, lik piščeve supruge Adrijane aktivnom se ulogom u muževu životu prilično izdvaja iz korpusa Brešanovih ženskih likova.

U životnim pričama Mauricija i pisca Brešan donosi panoramski presjek hrvatske povijesti i svih prošlostoljetnih društveno-političkih mijena, jer su njegovi junaci sudionicima i svjedocima svih važnijih historijskih događanja i turbulencija — od Drugog svjetskog rata, preko Rezolucije Informbiroa pa sve do studentskih nemira, Hrvatskog proljeća i, konačno, Domovinskog rata. Primičući roman kraju autoru uspijeva sva tri fabularna toka spojiti u jedan na način da pisca spjeva o Perzeju splet okolnosti dovodi do Mora kojemu on na čitanje daje svoje djelo, a Moro u sudbini Perzeja i njegovim pustolovinama prepoznaje mnogobrojne simboličke i asocijativne podudarnosti sa svojom životnom pričom. To posebno do izražaja dolazi u činjenici da su obojica pri činjenju junačkih djela počinila i mnoga zločinstva, ali premda Moro s vremenom postaje svjestan svojih grijeha, njegovo se konačno pokajanje ipak ispostavlja nategnutim i ne odveć uvjerljivim. No, takvim postupkom Brešan i u ovom, kao i u nekim svojim prošlim djelima, vješto apostrofira ideju o cikličnosti vremena i tezu o povijesti kao vječnom ponavljanju istoga. Usto, u liku pisca Brešan propituje i sam čin umjetničkog stvaranja — iako se stalno trudi i uporno pokušava, Brešanov pisac na kraju ipak ne uspijeva napisati djelo koje ne bi imalo nikakve veze sa sadašnjošću i aktualnom zbiljom, pa ga tvrdnja o nemogućnosti autorskog bijega od stvarnosti konačno dovodi i do negacije Hegelove teze o duhu koji postoji isključivo po sebi i za sebe, čime istodobno i Kantova ideja o umjetničkom stvaranju iz bezinteresnog zadovoljstva dolazi u pitanje. Tako i u Gorgonama, kao i u većini njegovih prijašnjih romana, do izražaja dolazi Brešanova sklonost filozofičnosti, ali i tezičnosti.

Vrlo vješto fabuliranje i vrlo brojne zanimljive i dojmljive dogodovštine kroz koje junaci prolaze Gorgone čine vrlo bliskim Brešanovom pikarskom romanu Ispovijedi nekarakterna čovjeka koji je također bio svojevrstan romaneskni prikaz društveno-političkih mijena i odnosa kolektiva spram pojedinca, odnosno utjecaja politike i ideologije na tzv. malog čovjeka. Pritom Brešan vrlo vješto isprepleće i kombinira tri različite fabule i tri različita pripovjedna modela te vješto brodi različitim vremenskim i prostornim koordinatama, ne zanemarujući pritom i filozofski podtekst svoga djela. I ovim se romanom, u kojem ponovno vrlo kritički secira brojne ključne dionice hrvatske povijesti, Brešan iznova potvrđuje kao najangažiraniji hrvatski pisac.

Tražimo li slabosti, izvorište ćemo im naći u scenarističnosti rukopisa, odnosno stilističkoj suhoći teksta kod kojega je sav naglasak stavljen na fabulu, a zanemarene su stilske finese i nadgradnja u smislu užitka u tekstu. Prigovoriti bi se možda moglo i zbog opetovane obrade u prethodnim djelima već beletrizirane teme. No, zar posljednje nije potpuno u skladu s osnovnom tezom cjelokupna Brešanova opusa o povijesti kao vječnom ponavljanju istoga?

Božidar Alajbegović