Kretanje s mrtve točke

Kretanje s mrtve točke

Nakon što je bila izložena u Galeriji Modulor u prosincu 2005, izložba Zagrebačke škole autorica Vanje Žanko i Silvije Limani može se ponovno pogledati u Hrvatskom školskom muzeju. Otvorena je 8. ožujka u povodu predstavljanja kataloga izložbe

Dvije mlade povjesničarke umjetnosti javnosti su poznate već nekoliko godina po prethodnoj izložbi Mladost i starost zagrebačkih vila, postavljenoj na nekoliko lokacija u Zagrebu i okolici (Galerija Modulor – CZK Trešnjevka, Galerija Razvid – POU Zaprešić, Graditeljska tehnička škola, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Galerija Idealni grad – CZKIO Susedgrad). Baveći se proučavanjem obiteljskih i najamnih kuća projektiranih i izgrađenih u Zagrebu između dva svjetska rata, na tim su izložbama autorice predstavile izbor najzanimljivijih primjera koji kvalitetom i suvremenošću u europskom kontekstu čine važno i dragocjeno poglavlje u našem kulturnom nasljeđu. Tim su projektom Vanja Žanko i Silvija Limani skrenule pozornost na ozbiljnost i ambiciju kojom su prionule na svoj zadatak.

Idućim projektom to su i opravdale. Izložbom Zagrebačke škole naš dvojac nastavlja istraživati zagrebačku arhitekturu međuratnoga razdoblja, no ovaj put dotaknule su i temu zagrebačkog urbanizma, jer školske zgrade promatraju i u kontekstu širenja grada, kao i temu povijesti zagrebačkoga školstva – u dvadeset obrađenih projekata za osnovne, srednje i visoke škole i fakultete obuhvaćeno je razdoblje kasnih dvadesetih, tridesetih i ranih četrdesetih godina prošloga stoljeća; dakle razdoblje u kojem se mijenja poimanje funkcionalnosti školske zgrade i ukus vremena pa je na izložbi moguće jasno pratiti razvoj tipologije i stilskih karakteristika. Na nacrtima, fotografijama iz vremena gradnje i planovima grada (na kojima vidimo kako pojedina školska zgrada funkcionira u okolini) gledamo nove tokove i standarde koje su u našu arhitekturu donijeli Ivan Zemljak, Egon Steinmann, Zvonimir Vrkljan, Juraj Neidhardt. U tom je kontekstu zanimljiva i jasnoća logike tadašnjih gradskih vlasti pri zasnivanju novih gradskih četvrti, na koju ukazuju autorice u uvodu – u središte se tih četvrti od sama početka planski smještaju zgrade osnovne škole, crkve i dječjega vrtića, koje čine jezgru naselja u nastajanju. A ono što nas čak i s današnjeg stajališta zapanjuje jest opremljenost tadašnjih škola; pojedine su gimnazije imale svoje kinodvorane, bazene, veslaonice i vježbaonice, zimska klizališta, opservatorije i laboratorije s tada najmodernijom opremom.

Autorice nisu do rezultata došle samo kompilirajući malobrojne objavljene podatke ili samo arhivskim istraživanjem. Trebalo bi istaknuti suradnju koju su uspjele ostvariti s današnjim korisnicima tih građevina kao odličan način učvršćivanja svijesti o ulozi koju oni imaju u očuvanju zgrada. Hvale je vrijedna zamisao poticanja učenika da svoje škole sagledaju iz nekog drugog kuta u povijesnim ili likovnim radionicama, novinarskim grupama ili pak prvim znanstvenim pokušajima u obliku seminara, maturalnih ili diplomskih radova.

Vanja Žanko i Silvija Limani napravile su odličan posao, no on nije ni blizu završetku. Oba njihova dosadašnja projekta – zagrebačke vile i zagrebačke škole, možemo smatrati samo podtemama u okviru velikog projekta izrade Arhitektonskog vodiča Zagreba, na kojemu tandem radi već nekoliko godina. Stoga ni katalog izložbe Zagrebačke škole ne treba gledati kao zaključeno poglavlje, nego samo kao ogled dosad postignutog, odnosno predstavljanje samo jedne faze opsežnog i ambicioznog projekta. Riječ je dakle samo o koraku u nizu, a spomenuti Vodič kao konačni proizvod moći ćemo listati vjerojatno tek za nekoliko godina. Pred autoricama je još velik posao, no sudeći po onome što smo dosad vidjeli, vjerujemo da će ga obaviti jednako dobro.

Danko Dujmović