Vijenac 341

Matica hrvatska

SJEĆANJE: KREŠIMIR BLAŽEVIĆ (1958 – 2007)

Korzo

SJEĆANJE: KREŠIMIR BLAŽEVIĆ (1958 – 2007)

Korzo

slika

Nekada, a nije to ni tako davno prema vječnosti, sve se znalo. I tko je tko i tko je gdje. Bilo je dovoljno navečer, oko sedam, pola osam navečer, otići do Korza. Tamo su bili svi i tamo se sve moglo saznati. Svaka grupa imala je svoje mjesto na kojem je stajala. Svatko je znao gdje će pronaći onoga koga treba. Trebalo je samo ući u red po dvoje, troje, četvero, koji se kretao u krug i gledati je li stigao prijatelj, čovjek koga baš večeras trebaš ili, pa naravno, cura koju si vidio prošle večeri i za koju si bio siguran da je ona prava. Do neke druge večeri.

Moji baje iz gimnazijskog četvrtog H, a bili smo i ostali kao prst i nokat, obično bi se najprije skupili u Grillu i tamo smazali isprva kruškovce, a kasnije smo krenuli na konjake, pivo, vekiju, bambuse, gemište, pa sve do kolomazi. Zatim, naliveni hrabrošću, odlazili bi do našeg mjesta na Korzu pogledati čeka li nas tko. Ako nikoga nije bilo nastavili bi do Save pa Kejom do Brođanke (kada je sagrađena) i nazad. Nekoliko krugova po Korzu i idemo dalje. Malo do »Krčme kod oroza«. Opet runda dvije i curik na zborno mjesto.

Usput se komentiralo tko je koju curu zapazio, u kasnijim satima prije bi se moglo reći zapamtio te se kovao plan kako doći do nje. Onda bi se netko sjetio onoga čija je ona sestra ili s kojom drűgom hoda Korzom. Dalje bi se zapleli u teoriji i na kraju, najčešće, završili opet kod Oroza ili u Grillu i kukali kako takva ljepotica i zgodnica može hodati s kretenom kakav je bio onaj i onaj. Sutradan stvari su se ponavljale. Sve dok nije došlo jedno sutra kada bi jedan od nas zaista prohodao s curom. Nije važno koliko. Makar na dva dana. Ali tada su stvari, iako mi na to uopće nismo pomišljali, počele poprimati drukčije obrise. Počele su nam rasti prve dlake ispod nosa. I postajali smo ljudi iako smo toga bili posve nesvjesni.

A onda sam se i ja probudio i shvatio da neke stvari više ne pamtim. Da sam nešto zaboravio. Da su mi neka draga lica izblijedjela. Ali da se najvećih i najbitnijih stvari sjećam. Jer bilo je važno biti mlad, ponekad zaljubljen, imati prijatelje… i Korzo.

Danas se Korzo premjestilo na neka druga mjesta. I pravo da je tako. Jer kako bih ja razmišljao o tome da se ponovno obnovi ono staro Korzo. Kako bih mislio o danima kada sam častio društvo kada se jedna moja cura udala za drugoga i rodila mu dijete. No to je već priča za sebe. Trudim se ostati mlad, normalan. Ne zaboravljati lijepe stari, pa makar one bile i pomalo sjetne.

Svi moji dragi Broce čijih se lica ne sjećam, ili ih ne prepoznajem u prvi tren, ne ljutite se. A ako mi zamjerate otiđite na Korzo. Tamo gdje ste vi stajali i pokušajte se sjetiti svih onih koji su tuda prolazili. Možda se sjetite nekoga do koga vam je stalo. Ja ću sigurno, kada dođem za Sisvete u Brod, otići do svojih starih mjesta. I do Korza, naravno. A onda, navečer prema livadi iza škole Vladimira Nazora (zove li se još tako i postoji li livada) gdje sam postao zapravo čovjek koji je shvatio da tako lako može povrijediti jako drago biće da ga to muči cijeli život, ali to neće nikome reći. Pa ni prijateljima na Korzu da se svi odjednom nađemo tamo. Ali to je već treća priča. I oni je svi ionako znaju.

Krešimir Blažević


Tekst iz knjige Dok ležim cijeli dan u sjeni, Slavonski Brod, 2003.


Kasno je za prosinac

Dok išli smo u školu, voljeli smo se

Gledali smo život, imali ideje

Htjeli smo jednom promijeniti svijet

Oprali smo ruke, sve naučili za pet.


Bili smo ko jedan, prenosili smo znanje

Krčma Kod oroza, jedino saznanje

Pozvali smo more da nam otvori oči

More nam je dalo sedam pijanih noći.

Jer kasno je za prosinac i kasno je za srpanj

Kasno je za dane što živjeli smo sretno

Isti su mi sada svih dvanaest mjeseci

Skoro ćemo mladost pričat svojoj djeci.


Nije tako davno bilo to o čemu pričam

Al' mnogi od nas nije više onom duhu sličan

Jer mijenjaju se ljudi, drukčiji smo svi

Od starih ideja ni točka na i.


Ne bi bilo dobro da pokušamo opet

Gimnazijske stvari iznova započet

Jer drugi su ljudi, interesi drugi

Svatko traži svoje, svatko svoje nudi.


Možemo se napit opet ispočetka

I praviti tulume i ljubit se ko djeca

Između nas samo gradi se zid

Izgubit ćemo sluh, izgubit ćemo vid.


Animatori

Vijenac 341

341 - 29. ožujka 2007. | Arhiva

Klikni za povratak