Knjigowood

Nikad nisam volio blogove, još otkako su se pojavili. Svatko se prišteka i jezdi globalnom mrežom, spontano održavajući razinu gluposti na zavidnom stupnju. Odjednom svi pišu, svi imaju mišljenje, svi su kao jednaki, i svi su in, jer, eto, sriču i slovkaju blogove. Opća diktatura internetske demokratizacije polako okrnjuje carstvo pomičnih olovnih slova, knjige se čitaju sve manje, blogovi vrebaju iza busije. U računalima – blog, u parkovima – blog, u samoposlugama – blog, na tržnicama još jedan, u novčaniku moje bake blog, neidentificirani leteći blog zapažen na brdu pokraj Oklaja, blog do bloga, blogovi u klasteru nadiru preko desnog krila u hrvatski šesnaesterac, svi ga imaju, traži se blog koji je nedavno na državnoj cesti br. 1 izazvao moždani sudar... Blogovski sam se najeo, blagajnica je blogirala račun, a ovoga je djevojka blogirala, pa je sav blogiran, što je muškarac bez blogova... Aaaaaa, dosta mi je, ne mogu više. Blog, I hate you!

I onda pojavi se opet jedan blog ponad grada, iznenada, ni od koga očekivan i gledan. Zato i postoje kojekakvi žiriji, da nas iznenade i otkriju novi talent, pitoma i fina genijalca, mudra i tiha laureata. Nagradu Pavićeva lista za prozu dobio je on, bloger, ispaljen balistički iz cyber-spacea u orbitu hrvatskih pisaca. Iza njega stoji hrabar iskorak učenih procjenitelja, iza njega stoji ni manje ni više nego 50.000,00 kuna. Argumenti dostatni, nagrada je visoka, dobio ju je sigurno vrijedan pisac. Danas su blogeri pisci, Vlado Bulić je bloger, dakle, Vlado Bulić je – pisac. Od takvih pisaca ne traži se da znaju govoriti, da znaju uživo sastaviti niz od tri ili četiri prosto proširene rečenice, da znaju barem i donekle suvislo iskazati o čemu to oni pišu i o čemu to, kao mladi i još nagrađeni pisci, hoće, žele i nadaju se pisati u budućnosti. Vlado Bulić predstavnik je onoga višeg reda megabitnih pisaca koji u mikrofon gledaju tupo kao u kriglu pive, a odgovore na novinarske upite skraćuju i sažimaju do sintakse krika. Užas jezične moći, rekao bi Milanja na fukoovski način. To je blogerski, to je cool, čovječe, daj se sredi i prištekaj!

– Imate li u planu neku novu knjigu, na čemu sada radite? – Ma evo sada zujim tu, malo po gradu. Reče Bulić uživo na javnoj televiziji, i ostade živ, ton ide, kamera ide... srdačno vaš. Baš je cool taj ptić Bul-ić.

Jednom je netko rekao da su nagrade lijepe, ali da ne znače baš mnogo i da ih treba zaboraviti. Zaboravit ćemo uskoro i ovu. Dotični list ima love, pa ćemo dogodine opet strepiti koga će nam blagoglagoljivoga iznjedriti na krilima mašte. Proizvod onog eliotovskog nepodnošljivog i naivnog izleta u lakoću pisanja. Estradna priredbica u općoj estradizaciji društva (o kazalištu da i ne govorimo), po svemu neoriginalna i ritualno plagijatorska – and the Oscar goes to.... Zar su nagrade zaista toliko važne? Nije mi bilo lako vidjeti moje profesore u publicističkom razredu (a to znači u kategoriji vreće bez dna koja pokriva priručnike iz šivanja, bedekere i kuharice) kako čekaju u tome kvazinapetom eventu na pomilovanje ispred svojih moćnih procjenitelja i pustopašnih kamera i bliceva. Na jednoj strani vrhunski znalci svoga posla gubitnici, a na drugoj pobjednička teza o ništa-sada-malo-zujim-po-gradu. Očito sam postao staromodan, zaostao u izgubljenu prostoru i vremenu važnih pisaca iz Gutenbergove galaksije, uopće ne kužim tu kulersku blogovsku filozofiju. Zujim, dakle postojim.

Vremena su psihopikselična, teško je ne biti točkica u gomili. Pa ipak, još čitam pisce francuskoga realizma, i sasvim mi dobro ide.

Kad već nisam bivši šofer kojemu je pedeset tisuća kuna na žiro-računu prava sitnica.

Ivica Matičević