JAZZARELLA No. 2

JAZZARELLA No. 2

Gotovo je nemoguće u dvije kartice teksta zbiti osvrte na četiri koncertne večeri jazza, održane u sklopu sveženskog izdanja u zagrebačkom ZKM–u 22 – 25. ožujka

Svakom bi se od njih mogao posvetiti prostor ove rubrike, stoga u najkraćim crtama. Festival je započeo nastupom mlade, vesele i nadarene kontrabasistice i vokalistice Esperanze Spalding, poznate i kao najmlađe nastavnice glasovite glazbene škole Berklee u Bostonu. Ona, kao i bubnjar Lyndon Rochelle, dolaze iz jazza američke zapadne obale, našavši se u kombinaciji trija s bostonskim pijanistom Leonardom Genoveseom. Esperanza Spalding u potpunosti je svladala kontrabas, što u jazzu i nije baš čest slučaj, a kao vokalist tipičnoga harmonijskog pjevanja zasigurno se naslušala Betty Carter. Njezin u Zagrebu predstavljen repertoar sastojao se od izvornih skladbi sa tek iznimkama, moderno izvedenom pjesmom Josepha Kosme, Autumn Leaves, te melodijom Nine Simone Why Is The Wind i možda izvedbom kompozicije She Gots In You. Spaldingova je nedvojbeno izvoran interpret posebnih ideja i obećavajućom budućnošću, pa stoga pomalo čudi njezin mali bijeg u vode komercijalne glazbe, odabrane za kraj koncerta, i dodaci, u kojima je Esperanza posegnula za čak tri slušljivija, završivši koncert brazilskom pjesmom posvećenom ribarima. Druga nam je večer 23. ožujka donijela izvrstan nastup jedne od trenutačno najjače europske akvizicije američkom jazzu, talijanske vokalistice u očiglednu usponu, Roberte Gambrini. Odmahnuvši rukom na ponudu spomenute škole Berklee, otisnula se odmah i hrabro u njujorški džezistički vrtlog, u kojem vrlo dobro pliva. Gambrinijeva posjeduje sve preduvjete za sam vrh svjetskoga vokalnog jazza; apsolutni sluh, velik glasovni raspon, kultiviran glas, optimalno odabrane programe, iznenađujući smisao za scat–improvizaciju, a nedostaje joj možda jedino onaj genetski američki nerv, koji još može steći. U devedesetominutnom programu sastavljenu od niza standarda Bennyja Cartera, Billyja Strayhorna, A. C. Jobima i Johnnyja Griffina, Gambrinijeva nije otpjevala ni jedan pogrešan ton! A bilo je tu zahtjevnih pjesama kao što su Lush Life, Dream, When Lights Are Low, Good Morning Heartache i ostalih, te izvedbi a cappella. Ključ je njezina velikog uspjeha jednostavan: Roberta Gambini pjeva jazz i tu bi valjalo staviti točku. A tek prateći trio s fenomenalnim bubnjarem Jakeom Hannom! U ovom trenutku nedvojbeno najbolja violinistica svjetskoga jazza, Regina Carter, iznenadila je novim konceptom uvrstivši u svoj kvintet i klarinet Darryla Harpera, postigavši kombinacijom violine i klarineta i nov zvuk. Improvizirajući s obiljem ideja, ali dajući mnogo prostora svojim vrsnim glazbenicima, pijanistu Xavieru Davisu, kontrabasistu Matthewu Parrishu te napose svom mužu izvrsnom bubnjaru Alvesteru Garnettu, glazbeniku iznimne energije i invencije, Regina Carter je, koristeći se ponekad i pizzicatto–tehnikom, izvela nekoliko svojih izvornih skladbi, odsvirala Dukea Ellingtona, ali i adaptiranog Edwarda Griega, podsjetivši u tome na legendarni kvintet kontrabasista Johna Kirbyja. Uz originalni How Do You Felt, posvećen prijatelju, Regina je Carter u maniri iskusne i superiorne liderice odsvirala i dva dodatka, od kojih vrijedi zapamtiti Carmichaleovu Georgiju. Efektniji se završetak festivala Jazzarella 2 u ZKM–u 25. ožujka nije mogao zamisliti, za što se pobrinuo ženski big band Diva, sljednik big banda bubnjara Buddyja Richa. Njegovu je ulogu, a u to smo se mogli uvjeriti već u proljeće 2001. kad je orkestar nastupio u Lisinskom, vrlo uspješno nastavila bubnjarica iz Buffala, Sherrie Maricle. Od tada taj orkestar bilježi zavidan napredak i svrstavamo ga danas u red najboljih u svojoj kategoriji. Sekcije funkcioniraju besprijekorno, band ima niz izvrsnih profiliranih solistica, a u orkestru vlada zavidna atmosfera. Stoga je i niz zahtjevnih aranžmana Caravan, Tribute To Benny Goodman i Tribute To Woody Herman…, bio izveden više nego korektno. U dijelu posvećenu Elli Fitzgerald mlade su se trubačice predstavile i kao efektne vokalistice, a uz big band nastupio je i vokalni solist, afrički bas–bariton kanadskoga državljanstva, DK Ibomeka, bez kojega taj koncert ne bi mnogo izgubio. Na samu se kraju valja zapitati zbog čega Jazzarella u svom nadnaslovu imade Avantgarde Jazz Nights, kad u cjelokupnom programu nije srećom od avangarde bilo ni A.