Jantar i žad

Jantar i žad

Sjedim u fotelju, noge vodoravno na podlošku, gledam film na TV. Naslova se, premda je bilo nedavno, više ne sjećam, a ni film nije baš za pamćenje. No kao što se i iz najgore knjige može štogod naučiti, tako je i s filmovima. Sreća što se u nas filmovi za odrasle (još) ne sinkroniziraju. Jer da je tako, tko zna bi li itko primijetio materijalnu pogrešku u prijevodu. Naime, glumci su više puta rekli engl. jade (čit. džeid), vidjela sam zelenkaste figure u sanduku obložene zaštitnim slojem neke hoblovine, a u hrvatskom prijevodu na ekranu pisalo je (ne jednom) jantar. Uostalom, engleski se jantar ne kaže jade nego amber, pa zabune nije smjelo biti. Dakle, valja se pozabaviti jantarom i žadom.

Jantar je žuta, crvenkasta ili smeđa fosilna smola crnogoričnoga drveća (u kojoj zna zaostati i poneki kukac) od koje se izrađuju uglavnom ukrasni predmeti, no ima primjenu i u proizvodnji lakova. Danas se u hrvatskom jeziku najčešće rabi upravo ova riječ, za koju etimolozi drže da potječe iz ruskoga jezika, no kako su glavna nalazišta jantara na obalama Baltika (ima ga i u Rumunjskoj, Poljskoj i Rusiji), ne isključuje se ni lit. gintâras, ali ni ugrofinsko podrijetlo (npr. mađ. gyantar uz gyanta), a tako misle i češki jezikoslovci Josef Holub i Stanislav Lyer (Stručný etymologický slovník jazyka českého, Prag, 1968). Za kulturu Baltika jantar je vrlo važan, pa ono što je za Kinu bio nekoć Svileni put, to je za Baltik bio Jantarni put, koji je još od brončanoga doba sezao do zemalja južne Europe.

Zanimljivo je da još etimolog Petar Skok (umro 1956) navodi kako su pridjevi jantaran, jantarov, jantarski i imenica jantarovina knjiške riječi koje nisu stekle komunikacijsku vrijednost, nego su to sve Šulekove novotvorenice. Mi ih danas, međutim, rabimo kao same po sebi razumljive (jantarna ogrlica, broš, prsten i sl.), a i za mnoge Šulekove riječi pitamo se kako smo bez njih živjeli.

Osim ovoga izraza, za istu tvar rabe se i drugi, npr. amber / ambar i ćilibar / ćelibar. I ambar / amber (gen. ambra; Abdulah Škaljić ima i nom. jd. ambra) i ćilibar / ćelibar riječi su za jantar orijentalnoga podrijetla. Amber, žuta ambra, mirisna tvar slična vosku, potječe od ar. anbär, tur. amber, a nalazimo je i u amberboju / amberbuju, imenu cvijeta biljke Amberboa moschata (tur. amberbu od ar. anbär + perz. bűy, miris). To ne treba poistovjećivati s ambrom – mirisnom izlučevinom spolnih žlijezda ulješure, no ipak ih nešto povezuje. Naime, obje riječi potječu iz istoga izvora (ar. anbär). Pretpostavlja se da su bile vrlo rijetke i pomalo zagonetne, a obje se vezuju uz more kao nalazište.

Kad sam nedavno u ovoj rubrici u »Vijencu« pisala o svojim dragim obiteljskim pušačima, pisala sam i o raznim napravama kroz koje su se ti moji preci trovali duhanom. Govoreći sada o jantaru, red je da upotpunim sve one muštikle, mundštikle, cigaršpice, cigaretšpice, cigarluke itd. materijom od koje mogu biti načinjeni. Jer upravo je jantar, zvan i ćilibar, česta sirovina za izradbu tih proizvoda. Ćilibar potječe od tur. kehruba, kehlibar, a ovo od perz. kehrubä, kâhruba, što doslovno znači onaj koji privlači slam(k)u (perz. käh, keh, slam(k)a + perz. rubä, prezentska osnova od rubüden, vući, tegliti, grabiti). Ćilibar je ime dobio zbog svoga elektriciteta i svojstva da neke tvari privlači poput magneta. Sjećam se prvih pokusa kad smo kao djeca trljanjem jantarnoga štapa privlačili komadiće papira na natrljani štap. A odakle to da se negdje kaže ćilibar (češće), a negdje ćelibar? Zamjena samoglasnika u istočnjačkim jezicima nije ništa neobično (ondje se ne zapisuju), a u ovu se zamjenu lako mogao uplesti i jezik posrednik – cincarski. Naime, Cincari su bili poznati kao vješti trgovci, a ćilibarom se trgovalo, pa i taj podatak valja uzeti u jezična razmatranja. Ćilibar se utkao i u moj davni diplomski rad. Pisala sam o djelima Ive Kozarčanina, a u njegovu najpoznatijem romanu, Sam čovjek, našla sam i ovaj primjer: »Zubi su mu bili žuti ... kao ćilibar. « Premda ćilibar može značiti i vrstu žutoga grožđa, a ćilibarka vrstu vinove loze, Kozarčanin je zacijelo mislio prije na nikotinsko žutilo nego na zdravu hranu.

Žad, s nepravom u filmu preinačen u jantar, nije fosilnoga – dakle organskoga – podrijetla. To je mineral, vrsta poludragoga kamena mliječnobijele do zelene boje, dapače zajednički naziv za minerale nefrit, jadeit i kloromelanit. I od žada (fr. jade, preko stfr. ejade, posuđeno iz šp. piedra de la ijada) izrađuju se ukrasni predmeti (vaze, stolovi, figure). Drugo ime za žad je nefrit (grč. nephrós, bubreg), a neki ga zovu i bubrežni kamen i kamen boka, jer se vjerovalo da ublažuje bolove u boku i u bubrezima.

Kako bilo da bilo, zamjena žada jantarom otkriva nam ne samo loš prijevod nego i nepoznavanje građe s kojom se prevoditelj susreo. Premda ne mislim da sam pogrešku uočila samo ja, vjerujem da je 95 posto hrvatskoga TV pučanstva ipak otišlo na počinak mirno i neokrznuto i prevoditeljskim neznanjem i njegovom / njezinom nepreciznošću. Takve »sarme«, a da toga nismo ni svjesni, gutamo svaki dan na svim područjima.