Ispit ugašene savjesti

Ispit ugašene savjesti

U sjajnoj transformaciji jedva prepoznatljiva Ksenija Pajić i Mladen Vulić studiozno pronalaze i izvanredno dobro ostvaruju fragmente iskaza koji bi se u suigri s gledateljima tijekom repriza mogli još jače stopiti u živu, otvorenu cjelinu

Prije nego na antičke junake na koje upućuju njihovi naslovi, tri monološke jednočinke suvremenoga američkoga autora Neila LaButea, Ifigenija u Oremu, Jato svetaca i Medea Redux, pod zajedničkim naslovom Basch, prevedenim kao Lom, na Sceni Atrij Dramskoga kazališta Gavella, u režiji Mateje Koležnik, slovenske redateljice koja je u Hrvatskoj već uspješno gostovala, mogle bi tematski asocirati na Stranca Alberta Camusa. Kao da Mersaultova (mati je mrtva, nitko ga ne zove imenom) sjena lebdi nad monolozima, koji su usitnjeni u četiri dijela, tako reći prizemljeni u suvremenu gradsku svakidašnjicu, bez vidika beskraja Camusove plaže. Podijeljeni su ti monolozi među današnje žive klišeje (kako LaButeov čedomorac uplašen od moguće bijede podrugljivo naziva uredsku konkurenticu) mladih muškaraca i žena, koji su u svakom pogledu uglavnom in, u svojem ležernom ravnodušnošću obilježenom ispovijedanju posve lišeni lucidne lapidarnosti, kao i življega daha autoironije i završnoga dodira katarze što rese velikog antijunaka apsurda. Poput svih smrtnika, LaButeov kvartet, dvije mlade žene i dva muškarca (jedno za drugim ili redateljskom intervencijom za poticanje zanimanja, odnosno zbog sprečavanja moguće monotonije ili prije svega zbog isticanja sveopće otuđenosti, prvih dvoje na jednom mjestu i istodobno) govore poput svih smrtnika o svojem zlodjelu kao o nečemu što im se dogodilo bez njihove volje, uz posve slučajno sudjelovanje. Svi osim osvetnički raspoložene Medeje o tome govore i kao o nečemu ne odveć važnom, što bi kao dosadnu muhu najradije govorenjem otjerali od sebe.

Osnovni ton predstave također bi se mogao dočarati Mersaultovim riječima: više nego pravo kajanje osjećam neko nezadovoljstvo. I on počinjeno umorstvo smatra nesrećom, svoju ravnodušnost pripisuje vlastitoj naravi, u kojoj tjelesne potrebe često poremećuju njegove osjećaje, ali je stalno svjestan sebe i na kraju spoznaje da je »poremetio ravnotežu onoga dana«… LaButeova Žena, naslovom svoga monologa uspoređena sa čedomorkom Medejom, tražeći riječ za opis završnoga bezizlaznog položaja potapanja svoga nesretnoga sina priziva pomodni naziv za stanje izvan ravnoteže.

Komu njih četvero – u ledeno reprezentativnu prostoru zamračenoga Atrija DK Gavelle, na pozornici koja scenografijom Ive Knezovića dočarava na svoj način identičnu pustoš bezlična prostora pod škrtim svjetlom Zdravka Stolnika, u biranom banalnošću suvremene konfekcije obilježenim kostimima Alena Hranitelja u toj minimalističkoj predstavi – zapravo govore? Traže li u publici imaginarnoga psihijatra? Svi osim Žene uspoređene s Medejom toliko su duboko potisnuli u zaborav svoja nedjela, da o njima jedva mogu govoriti i samima sebi. Ne traže oni poput revoltiranoga Mersaulta mržnju onih koji ih gledaju nakon nesreće, koju kao da bi najradije eufemistički nazvali nezgodom, pa ni razumijevanje, koje im nije potrebno, jer oni i bez toga posve dobro idu dalje, nego najvjerojatnije pisac za njih u gledalištu očekuje sveopće i osobno prepoznavanje samih sebe i suvremenoga svijeta kojemu je sve dopušteno, te u tolikoj mjeri trpi i proizvodi nasilje da je posvemašnje gašenje svakog osjećaja odgovornosti i ostataka savjesti, koja još jedva tinja u trenucima pojedinačnih povjeravanja – tako reći prirodno stanje stvari, a drama protiv njega na svoj način i moralni čin.

Intimnost solilokvija, o kakvu se u nas u vrijeme pomame za tzv. fizičkim teatrom, koji nije opterećen literarnošću ili nedajbože psihologijom, podrugljivo govorilo kao o ograničenosti režije u kojoj glumac samo sjedi i govori – postavlja iznimno teške zahtjeve pred glumce. Trebalo bi imati iskustvo stalnoga zajedničkoga rada kakav su primjerice u berlinskom kazalištu za vrijeme direktorovanja Petera Steina Schaubuhne am Hallescer Ufer dosezali glumci u predstavama svojega kućnoga pisca i stalnoga dramaturga Botha Straussa da bi se postigao puni učinak. Glumci koji na stanovit način gostuju u vrlo prigušenoj komornoj predstavi na Sceni Atrij, po traženoj suptilnosti opora iskaza uvelike različitoj od svega što su dosad igrali, trude se ostvariti što je više moguće. Pritom se može učiniti da su se Ivana Roščić (odmjereno koketna umiljata Sue, s mnogo sretno pronađenih klišeja današnjega ponašanja mladeži) i Sven Šestak (u svojoj nelagodi prisno opušten, govorom i mimikom u svakom trenutku ujednačen John) još više i gipkije, možda i s više oslona na instinkt neposredne komunikacije s gledalištem približili svojim ulogama, dok u sjajnoj transformaciji jedva prepoznatljiva Ksenija Pajić (Žena, osvetnica) i Mladen Vulić (Mladi muškarac, nasilnik nad homoseksualcima) studiozno pronalaze i izvanredno dobro ostvaruju fragmente iskaza koji bi se u suigri s gledateljima tijekom repriza mogli još jače stopiti u živu, otvorenu cjelinu. Hrvatska praizvedba ovoga djela daje se u kolokvijalnom prijevodu Mirne Čubranić. Dramaturg predstave priznati je dramski autor Dubravko Mihanović.

Marija Grgičević