IDEJA NAZBILJ, FILM NAHVAO

IDEJA NAZBILJ, FILM NAHVAO

Ako Bulajić nije uvjerljiv ni u raskoši kojoj je uvijek bio sklon koliko i velikim kolektivnim pričama, može li biti uvjerljiv dok brani individualizam? Odgovor na to pitanje treba ostaviti gledateljima

Treba li uopće sumnjati da je Držić naš suvremenik? Osim što mu riječ i danas zazvoni s pozornice, ime mu se posljednjih petnaest godina, otkako uživamo libertat, poteže od vrha državne vlasti do sama kolumnističkog dna. Nema tomu davno da su četiri i pol stoljeća upokojena Vidru pojedina pera, zbog urotničke epizode s Firentincima protiv Dubrovačke Republike, etiketirali čak i kao izdajicu Hrvatske! Nije tajna da je Držić bio politički osviješteni plivač protiv struje, nabrušen na dubrovačku vlast(elu), za koju deklarativna sloboda i cenzura, kao uostalom ni za jednu falsu vlast, nisu međusobno isključivi pojmovi.

Na tragu razmišljanja o položaju Držića u takvoj licemjernoj okolini našao se i Libertas Veljka Bulajića, romansirana urotnička epizoda njegova životopisa. Na razini prepoznavanja upravo toga dijela Držićeve kulturno-povijesne misije, filmska interpretacija njegove persone, ne samo kao neprijatelja vlasti nego i žrtve komplota dubrovačke vlastele, iz pera trojice koscenarista (Ive Brešana, Mirka Kovača i sama redatelja), čini se dobro postavljenom. No, to je uglavnom i jedino što se u Bulajićevu libertinskom filmu prepoznaje kao zalog ozbiljna posla. Reklo bi se da nije baš ni malo, ako se uzme u obzir da Držića još nisu shvatili ni svi oni koji ga uprizoruju po hrvatskim pozornicama ili se na drugi način kite njegovim imenom. Ipak, ideja nazbilj doživljava u Libertasu previše iskliznuća nahvao, kako od kulturnopovijesnih činjenica tako i od temeljnog okvira i svrhe. Istina je, i Englezi znaju fantazirati o Bardu (pa nastaje Zaljubljeni Shakespeare), ali si barem mogu priuštiti i nova čitanja globalno poznata pisca. S obzirom na zahtjevne gabarite (i budžet) bulajićevskoga (kostimiranog) spektakla, teško je da će netko tako skoro imati priliku popravljati ono što je Bulajić olako uprskao.

Recimo da nije toliki problem rekonstrukcija života u Dubrovniku 16. stoljeća in medias res, nastupa Pomet-družine prid Dvorom za vrijeme karnevala (na prozornici koja je prikladnija za farsu) i sukoba s vlastelom sve do progonstva, potom talijanske romanse s barunicom Dešom (Sandra Ceccarelli) te smrti u Mlecima. Čak i jezik, koji neobzirno miješa dubrovački 16. stoljeća, književnu štokavicu i susjedne (zabrdske) idiome, te potpuno krivo izgovaranje imena glavne protagonistice (Deša), može se opravdati činjenicom da je i za većinu Hrvata dubrovački ipak nedovoljno razumljiv jezik, pa ga je ipak nekako trebalo približiti, makar i primjesom koju ne može podnijeti ni friško naturalizirani Dubrovčanin. Netko bi mogao reći i da je mjesto Držićeva školovanja posve nevažan podatak u odnosu na srž interpretacije njegova djela, pa je, eto, dopušteno da umjesto Siene to bude Pisa. Potencijalni strani gledatelj, a na njega je talijansko-hrvatska produkcija ipak više mislila nego na domaćeg, neće zapaziti ni tu faktografsku pogrešku. No, vjerojatno će se zapitati da li je moguće da je Bulajićev mlađahni i vitalni Držić / Sven Medvešek (stvarni je umro u 59. godini života), pretvorivši se u progonstvu u pravoga akcijskoga junaka, kojemu je između Firence i Venecije stalno za petama dubrovački krvnik (Mladen Vulić), mogao skončati nakon elegantna skoka u mletački kanal?

Neke scenarističke izmišljotine čak i funkcioniraju, poput možda najrječitije sekvence (teatra unutar filma), kada Držić, pokušavajući predstaviti svoje djelo Talijanima, biva izviždan, jer njegovi domaćini, skloni renesansnim lascivnostima, ne razumiju Držićeve političke aluzije, niti ih one odveć zanimaju. No, sve te invektive blijede u cjelini neuravnotežena djela, kojemu nedostaje mnogo više vizualnog rafinmana od onog što ga nude razglednička fotografija, gotovo vulgaran make-up, zijevanje glumaca pri sinkronizaciji i jeftin kostim. Ako Bulajić nije uvjerljiv ni u raskoši kojoj je uvijek bio sklon koliko i velikim kolektivnim pričama, može li biti uvjerljiv dok brani individualizam? Odgovor na to pitanje treba ostaviti gledateljima Libertasa, onima koji nisu imali prilike vidjeti kako se cijela ekipa filma, zajedno sa 750 uzvanika, časti neukusno obilatim darovima vlasti i moderne vlastele na premijernom domjenku. Što bi na to rekao, moj Marine?

Diana Nenadić