I dalje odličan

»Europski glasnik«, gl. ur. Dražen Katunarić, god. XI, br.11, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2006.

»Europski glasnik« ušao je u drugo desetljeće postojanja i još je jednako velika opsega: na tisuću stranica donosi obilje tekstova, uz prepoznatljivu koncepciju koja se zasniva na antislikovnosti (nema nijedne slike ni ilustracije) i antimedijatičnosti (usmjeren je intelektualno zahtjevnijoj publici), ustrajavajući i dalje na kritičkom promišljanju svijeta i društva u kojem se nalazi. U ovom broju nalaze se tri tematske cjeline, od kojih je najveća ona o intelektualcima, sa čak sedamnaest tekstova. Nastavljajući tradiciju polemičkog dossiera u kojem se svake godine predstavlja neka društveno aktualna ili svježa teorijska tema, uredništvo se odlučilo za temat o intelektualcima, propitujući njihovo značenje u današnjem svijetu kojim u potpunosti vladaju mediji i u kojem pojam intelektualac gubi na ugledu kakav je nekad imao. Polazeći od teze o radikalno izmijenjenim okolnostima početkom 21. stoljeća, koje označava »simbolički trenutak kraja avanture elitne kulture«, u kojem je društvenokritička uloga intelektualaca posve nestala (zajedno sa zamislima o oslobađanju čovjeka i pojmu slobode te kritičke misli), temat propituje vjerodostojnost intelektualnog angažmana u suvremenom svijetu, koji više nije ideološko nego globalno informacijsko društvo. Živjeti u medijski posve drukčijim i za slobodnu misao neprijateljskim uvjetima, a istodobno bez mogućnosti da se bude disident jer takva vrsta kritičkog otpora poretku danas više naprosto nije moguća, predstavlja neku vrstu gubitka središta: od transformacije javne uloge pisaca kao društvenih kritičara do plitkih zabavljača za masovnu publiku, preko gubitka tradicionalne političke podjele na ljevicu i desnicu i posvemašnjega gubitka smisla i izvornog značenja te dvije riječi, pa sve do intelektualaca kao kulturnopolitičkih boraca protiv neoimperijalnog poretka globalizacije.

Autori tekstova u tom polemičkom dossieru su pisci, filozofi, sociolozi, teoretičari medija: Alain Badiou, Francis Fukuyama, Edward Said, Pascal Bruckner, Frank Furedi, Ralf Dahrendorf, samo su neka od imena koja na zanimljiv način preispituju prosvjetiteljsku misiju univerzalnog intelektualca, čiji su se ciljevi i društveni položaj stubokom izmijenili nakon svršetka dvadesetog stoljeća, koje je prozvano i stoljećem intelektualaca. U novim okolnostima masovnomedijske površnosti i društva spektakla u kojem se favoriziraju televizijske zvijezde umjesto nekadašnjih moralnih i idejnih autoriteta, i sam pojam intelektualca doima se odveć tradicionalnim i arhaičnim, pa je kritička nota tekstova sabranih u tematu nadasve poticajna. Druga tematska cjelina nosi naziv Princip sjećanja i sastoji se od devet proznih tekstova i ogleda o fenomenu pamćenja i povijesti, kako osobne i posve intimne, tako i povijesti kao historiografije, pri čemu posebno valja istaknuti tekstove Paula Ricoeura Pamćenje, Povijest, Zaborav, prozne zapise Sanatorij pod klepsidrom Brune Schulza i Pustinjaka s planine Iztoka Osojnika. Tematska cjelina posvećena opscenosti polazi od njezine današnje sveprisutnosti, bilo da je riječ o pornografskoj opscenosti koja više i nije subverzivna ili pak o društvenoj opscenosti u obliku nekoga prijepornog događaja. Sedmero autora temom se bavi na raznolike načine: od pornografije kao iscrpljivanja želje u tekstu Michele Marzano, zatim Baudrillarda, koji govori o uroti umjetnosti, ili Lade Žigo, koja analizira suvremenu proznu produkciju u kojoj se prečesto pomodno iskorištava pornografija, a ljubav posve nestaje iz romanesknoga diskursa. Posljednji tematski blok propituje odnos između ljubavi, smrti i besmrtnosti, a čine ga podulji tekst Vladimira Solovjova Smisao ljubavi, zatim Besmrtnost belgijskog pisca Mauricea Maeterlincka, aktualan tekst Patricka Süskinda O ljubavi i smrti te Prodika o smrti francuskoga klasika Jacques–Benignea Bossueta.

Četiri teksta koji nisu tematski uklopljeni u cjelinu već se, kako je to u »Glasniku« i običaj, objavljuju na samu početku, pripadaju među bolje tekstove u ovogodišnjem broju. Prvi je Peter Sloterdijk, koji u opsežnu tekstu Rasipanje gnjeva u eri sredine na angažiran način progovara o aktualnom psihopolitičkom stanju svijeta, o konzervativizmu, fantazmama o kapitalizmu, odnosno o »pustolovinama postkomunističke duše« te o »molekularnim građanskim ratovima« koji se zbivaju u razvijenim zemljama Zapada, svagda bivajući strog kritičar suvremenoga društvenoga stanja, ali i kronično i cinično zanovijetalo čiji je stil pisanja istodobno i poticajan i iritantan. Tekst Vaclava Havela Lažna dilema također vrijedi pročitati zbog komparativne analize strategija djelovanja političara u socijalizmu i postsocijalizmu, čime se pokazuje relevantnim i za razumijevanje naše konkretne političke situacije. Uvodni tekst »Glasnika« emocionalno je nabijen i sjetan govor Orhana Pamuka Kovčeg mojega oca održan u povodu dodjele Nobelove nagrade prošle godine i zanimljiv je kao prozni fragment, odnosno meditacija o smislu i vrijednosti pisanja. Jedan je od najboljih i najprovokativnijih tekstova u ovom broju onaj Hansa Magnusa Enzensbergera pod naslovom Muškarci užasa: esej o radikalnom gubitniku u kojem ovaj njemački esejist na razorno precizan način ispisuje povijest gubitništva u suvremenom svijetu, polazeći od iznimno aktualne teme islamskoga terorizma i svjetonazorske, ekonomske i političke zaostalosti arapskih zemalja, u čemu vidi glavne korijene bunta, otpora i terorizma kao jedinog odgovora na gubitničko stanje. Uza sve to, »Glasnik« tradicionalno donosi prozni i poetski blok, no u manjem opsegu nego što je to bilo uobičajeno, jer je u posljednjim brojevima književnost sve manje zastupljena. »Europski glasnik« i dalje je jedan od najvrsnijih domaćih časopisa, no usporedimo li ga s prethodnim godištima (a gotovo svako od njih bilo je popraćeno prilogom u »Vijencu«), stječe se dojam da ovogodišnji broj nije toliko sočan kao prijašnji te da mu nedostaje življih i provokativnijih tekstova kao i inovativniji izbor tematskih cjelina.

Tonči Valentić