Freud naš svagdašnji...

POST FESTUM: Izložba Kino u glavi. Psihologija i film od Sigmunda Freuda do danas (Kino im Kopf. Psychologie und Film seit Sigmund Freud), Filmmuseum Berlin, 14. rujna 2006 – 25. veljače 2007.

Freud naš svagdašnji...

Izložba Kino u glavi. Psihologija i film od Sigmunda Freuda do danas obuhvatila je najvažnije dijelove filmske povijesti te ujedno prikazala reprezentativne filmove najvećih redatelja današnjice i putem njih uspjela pokazati koju je ulogu Freudova misao imala za kinematografiju

Nakon što je kao dio obilježavanja obljetnice 150 godina od rođenja Sigmunda Freuda u poznatom berlinskom Židovskom muzeju potkraj godine održana velika izložba pod naslovom PSCYCHOanalyse. Sigmundu Freudu za 150. rođendan, u doba održavanja vodećega svjetskog filmskog festivala, također na Potsdamer Platzu, otvorena je u sklopu Muzeja filma izložba Kino u glavi. Psihologija i film od Sigmunda Freuda do danas.

Uzimajući Freuda kao polazišnu točku, izložba nastoji dati povijesni, teorijski i vizualni osvrt na dugogodišnju vezu između psihoanalize i filma. U tu svrhu izložbeni je prostor podijeljen u nekoliko cjelina. Prva tematska cjelina daje prikaz početaka filma i Freudove teorije. Naime, u isto vrijeme kad su 1895. braća Lumiea re predstavila prvi film u povijesti Freud postavlja temelje za psihoanalizu. Veza, međutim, nije samo vremenske naravi, nego i sadržajne i strukturološke, a to pokazuju izložbeni dijelovi koji prikazuju osobne citate Freuda o filmu, primjere kronofotografije koji su bilježili duševne bolesti, odnos Freuda i umjetnosti u širem smislu te na kraju psihoanalizu u kinu. U tom dijelu ključnu ulogu igra film Tajne jedne duše (Geheimnisse einer Seele); premda je Freud odbio projekt s argumentom da se psihički problemi ne mogu dostojno prikazati na filmu, redatelj G. W. Pabst svejedno je dovršio projekt i njegov je film u tom smislu prvi neposredni doticaj psihoanalize s filmom, kao i pokušaj da se psihoanalitička teorija materijalizira u filmskom mediju. Drugi dio izložbe usredotočuje se prije svega na odnos psihoanalitičara i analiziranoga, tako da nas najprije dočekuje veliki naslonjač, koji je poslije i na filmskom platnu postao simbolom psihoanalize. Na osnovi vlastite Freudove usporedbe sa Sherlockom Holmesom kustosi su asocijativnom vezom došli do filmskih primjera u kojima detektiv na neki način zapravo igra ulogu psihoanalitičara, onoga koji nastoji proučiti i razumjeti psihopata. U tom su kontekstu prikazani dijelovi iz filmova Kad jaganjci utihnu, Psiho ili U noći kad je došao vrag. Uz filmove taj dio izložbe sadrži i promišljanje odnosa spram fikcionalnog. Polazeći od Kafkine izjave »Bio sam u kinu i plakao« kustosi Freudovu teoriju o identifikaciji s junacima u knjigama prenose na filmsko platno i u Kabinetu za suze prikazuju isječke iz holivudskih melodrama pedesetih godina, kao i suvremenih filmova u kojima je identifikacija izrazito pojačana. Posjetitelj izložbe u tom smislu ujedno postaje gledatelj filmova, ali i objekt psihoanalize, jer se u svakog od nas mogu pojaviti suze pri gledanju određenih scena. Treća velika cjelina izložbe gotovo se u cijelosti sastoji od filmova i podijeljena je na nekoliko tema – svaka od njih istražuje pojedini aspekt psihoanalize. To su San i tumačenje, u okviru koje možemo vidjeti filmove Almodóvara, Bunm uela, Wendersa i Bergmana, Potiskivanje i sjećanje s filmovima Gondryja, Hanekea, Hitchcoka i drugih, Droga, gdje su predstavljeni filmovi Jacobsa, Hoopera i Gilliama, Narcizam i identitet s filmovima Cocteaua, Lyncha i Mamouliana te na kraju Voajerizam s filmovima Hitchcocka, Hanekea, Cuaróna i mnogih drugih. Uz isječke filmova nude se pojedini Freudovi citati, tako da sve te tematske cjeline zapravo pokazuju kako filmska povijest počiva na istraživanju i prikazivanju fenomena koji su sastavni dio Freudovih teorija i psihoanalize kao takve.

Izložba Kino u glavi. Psihologija i film od Sigmunda Freuda do danas obuhvatila je najvažnije dijelove filmske povijesti te ujedno prikazala reprezentativne filmove najvećih redatelja današnjice i putem njih uspjela pokazati koju je ulogu Freudova misao imala za kinematografiju. Treba spomenuti da je uz izložbu tijekom nekoliko mjeseci bilo održano više okruglih stolova, predavanja i projekcija, a objavljena je i bogato ilustrirana monografija u kojoj se nalazi niz relevantnih tekstova o Freudu i filmu. U sklopu uobičajenih filmoloških ogleda, ali i žižekovskih interpretacija, takva vrsta refleksije svjež je i izazovan poticaj kako za tumačenje psihoanalize, tako i za tumačenje samih filmova.

Srećko Horvat