Dokument koji je ušao u povijest

Dokument koji je ušao u povijest

Još samo nešto više od godine dana dijeli nas od 25. obljetnice »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika«. To je bilo teških četvrt stoljeća, izuzmemo li samo kratak predah 1970. i 1971., kada je cvalo hrvatsko proljeće, i naravno, izuzmemo li i posljednju godinu–dvije pobjedonosnoga hoda hrvatske demokracije. Ostaje dakle dvadesetak sumornih godina u kojima je Deklaraciju najbolje bilo i ne spominjati, a kada se o njoj ipak govorilo, onda je spominjanje Deklaracije valjalo popratiti najoštrijim osudama, po mogućnosti i pogrdama; tko pak to po svojem uvjerenju i savjesti nije htio ni mogao, bio je prisiljen naprosto šutjeti. Cijela dva decenija visjela je nad glavama hrvatskih književnika i lingvista i uopće intelektualaca Deklaracija kao Damoklov mač: jesu li se samo usudili da i u najbezazlenijem obliku uzmu u obranu hrvatski književni jezik, odmah je to proglašavano oživljavanjem Deklaracije. A takva je osuda bila besprizivna, nije više bilo nikakva raspravljanja, jer se smatralo da je »jasno« kako je Deklaracija izraz najcrnjega hrvatskog šovinizma, pa prema tome, valja i povući zaključke.

Osobito je sve to bilo mučno u raspravljanjima oko naziva službenoga jezika u hrvatskome ustavu, i početkom 70–ih godina i u drugoj polovici 80–ih. O tome bi mnogi mogli pripovijedati gorke doživljaje, uključujući razna poniženja, progone, gubitke radnih mjesta ili čak i osobne slobode, uz ugrožavanje gole egzistencije. A najviše su se ipak usjekli u sjećanje bjesomučni pogromi po objavljivanju same Deklaracije. Hajka iz proljeća godine 1967. ostat će u pamćenju hrvatskoga naroda kao jedna od najtragičnijih epizoda njegove moderne povijesti. Ponašanje pak velikosrpskih i unitarističkih nositelja ondašnje zaglušne protudeklaracijske kampanje ostaje jednom od najsramotnijih mrlja u modernoj Europi.

Kad današnji mladi ljudi, oni koji se 1967. još nisu ni rodili, ili su bili djeca, čitaju tekst same Deklaracije, čini im se da možda hrvatsko društvo pridaje tomu dokumentu preveliku važnost, a ujedno im je pomalo nerazumljivo zašto je taj tekst izazvao takav bijes protuhrvatskih snaga. Jer zaista, Deklaracija je pisana standardnom jugoslavenskom realsocijalističkom frazeologijom, zahtjevi su zapravo prilično skromni, duh Deklaracije posve je obrambenog karaktera. Očito je dakle da smo se brzo navikli na demokratske slobode koje nam, uz sve ostalo, omogućuju i prirodno i slobodno izražavanje hrvatskih nacionalnih osjećaja (gdjekada, na žalost, i do granica neukusa). Očito je također da smo se brzo odviknuli od socijalističke frazeologije, koja nas se danas doima naprosto neugodno, a u još nedavnoj prošlosti takve su tekstove čitali bez posebnih emocija i ljudi osobno posve određeno antirežimski raspoloženi. Deklaraciju, uza sve ostalo, treba naime shvatiti i kao dokument i izraz svoga vremena. Prije gotovo četvrt stoljeća socijalizam još nije bio tako truo, istrošen, otrcan i amortiziran kakva smo ga zapamtili pri koncu osamdesetih godina. Osim toga, pravila igre bila su takva da ako se htjelo išta i u čemu postići, trebalo je svoje težnje izraziti u duhu i obliku socijalističke frazeologije.

Uzevši sve to u obzir, možemo onda čitati Deklaraciju kao tekst oslobođen od svega onoga što je bilo na ovaj ili onaj način danak vremenu. Iskrsnut će nam onda pred očima četiri pitanja:

1) Zašto se Deklaracija pojavila?

2) Zašto je tako drastično i bjesomučno dočekana na nož?

3) Kakvo je bilo njezino kulturno i političko značenje u doba kada je pisana i objavljena?

4) Kakvo je njezino značenje danas?

Na svako je od tih pitanja odgovor prilično kompleksan i svaki bi zahtijevao opsežnu razradu, no za ovu ću priliku u svakom odgovoru istaknuti veoma sažeto samo neke ključne momente, na one kojima se možda do sada nije obraćala dovoljna pozornost, a ostale ću ostaviti po strani.

1) Od prve polovice 50–ih godina rastao je na svakom polju jugounitaristički pritisak. U jezičnim je pitanjima taj pritisak bio možda još izrazitiji, intenzivniji i sveobuhvatniji nego drugdje. Usmjeren je bio i prema Slovencima i prema Makedoncima, kao i prema manjinama, s ciljem potiskivanja i(li) asimilacije, ali na glavnom su udaru ipak bili Hrvati. Najprepoznatljivije očitovanje toga pritiska bio je takozvani Novosadski dogovor sa svojim plodovima. Krajnji je cilj bio ujednačeno homogen ekavsko–latinički srpskohrvatski književni jezik, s fizionomijom srpskoga književnog jezika, kao jedini službeni jezik u četirima središnjim republikama i kao nadređen državni jezik u Sloveniji i Makedoniji. Tomu krajnjem cilju unitaristi su bili spremni (bar privremeno) nemilosrdno žrtvovati i legitimne jezično–kulturne nacionalne interese samih Srba u Hrvatskoj.

Iako je unitaristički pritisak bio u jeziku čak snažniji nego na drugim područjima, upravo je u jezičnoj sferi bio i otpor najjači, osobito od sredine 60–ih godina. Osjećalo se nekako da će na drugim područjima biti lakše ukloniti rezultate unitarističkih nastojanja kada jednom dođu povoljnije opće političke prilike, ali ako do tada jugounitarizam pobijedi u jeziku i tu učvrsti pobjedu, restauracija će biti krajnje teška, možda i nemoguća. Ta je prosudba bila jednim od najvažnijih povoda Deklaraciji, vjerojatno i zaista najvažnijim.

2) Sve to objašnjava i reakcije na Deklaraciju. Jugounitaristi, osobito oni hrvatskoga podrijetla, i velikosrpski elementi, shvatili su da je njihov krajnji cilj bitno ugrožen i da hrvatsku jezičnu pobunu treba energično slomiti. Silovitost i drastičnost reakcije imale su za svrhu zastrašivanje i kršenje morala, željelo se da u hrvatskim masama i inteligenciji zavlada još veća apatija i malodušnost nego što je to bilo prije Deklaracije, kako bi se u korijenu sasjekla svaka ideja da se takvo što jednom opet ponovi. Glavna komunistička matica bila je zatečena žestinom unitarističko–velikosrpske reakcije i, kao toliko puta do tada, oportunistički joj se priklonila.

3) Značenje Deklaracije u čisto jezičnom pogledu posve je jasno: cijeli strpljivo građeni »novosadsko–dogovorni« krov nad hrvatskim jezikom srušio se kao da je bio od karata, i kada se bjesomučna protudeklaracijska kampanja iscrpila i slegla, očito se vidjelo da taj krov više nikada neće moći biti izgrađen. To je velika pobjeda, i posve je naravno što su hrvatski iseljenici iskovali zlatnu medalju kojoj je na jednoj strani Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, a na drugoj spomenik Deklaraciji.

Jezično je značenje Deklaracije veoma veliko i bitno — mislim da sam bio u pravu kad sam jednom prilikom napisao da će u budućnosti »djeca učiti o Deklaraciji onako kako danas uče o Gajevoj ‘Kratkoj osnovi’«. No političko je značenje Deklaracije bilo odsudnije. Hrvatski se narod konkretno uvjerio da je otpor moguće organizirati. Nije važno što je bio slomljen, shvaćalo se da će jednom, drugi ili treći ili bilo koji put, ipak uspjeti. Naprosto, hrvatska nacija prije i nakon Deklaracije — to su kao dvije razne nacije. Već 1970–71. bilo je, na mnogo široj fronti, sve osjetno jasnije. Moglo se pretpostavljati i vjerovati da će treći pokušaj biti uspješan.

4) Značenje Deklaracije za naše doba, ostavimo li po strani čisto jezične reperkusije, prvenstveno je u poukama koje nam je ostavila. Pokazalo se da su neke nade naprosto iluzije. Bio sam jedan od sedmorice konkretnih autora Deklaracije (po duhu je ona kolektivno djelo). S pokojnim kolegom Slavkom Pavešićem smatrao sam da je trebalo izričitije naglasiti kako Deklaracija nije uperena protiv naših Srba u Hrvatskoj i njihovih jezičnih prava. Za trajanja hajke mislio sam da bi takva korekcija bila ublažila samu hajku i smanjila njezinu osnovicu. Poslije je postalo jasno da je to bilo naivnim mišljenjem. Knin s jedne strane i primjerice »Politikina« kuća s druge dokazuju nam da nikakva ni najkorektnija argumentacija, najbolja volja, najljepše ponude nacionalnih sloboda i sve slično ne znače baš ništa. Priče o ugrožavanju srpskih nacionalnih prava, srpskoga jezika i ćirilice itd., samo su obični izgovori. Kninski balvandžije i beogradski huškači nisu na tom polju učinili ama baš ništa za navodno ugroženi zapadni dio srpske nacije. A to znači da dok bude ikakve makar bilo i najluđe nade da se Hrvatska i Hrvati bace na koljena, slome, progutaju i probave, nikakvi argumenti neće ništa vrijediti. Treba jednostavno biti čvrst i jak dok ne nestane i posljednjeg tračka nade za ostvarivanje unitarističko–velikosrpskih snova. No to ne znači: da argumente treba zapustiti, naprotiv valja ih uporno, korektno i odlučno ponavljati. Jer kada dođe do konačnog sloma ludih nada, oni će biti pravo sredstvo za otrežnjavanje.

Dalibor Brozović

»Vjesnik«, Panorama, 15. veljače 1991.