DISKRETAN GOVOR TIJELA

DISKRETAN GOVOR TIJELA

Armin je snimljen po mjeri njegovih odličnih glumaca, a Armin (Omerović) doista jest bellissimo. U svim aspektima

Gotovo cijeli filmski opus Ognjena Sviličića sveden je na reciklažu motiva kulturnih razlika i prijelaza iz jedne sredine u drugu. Nakon dvojice prijatelja iz Zagore koji odlaze provesti tu divnu splitsku noć (Da mi je biti morski pas) i djevojke koja se iz Njemačke vraća u Zagoru (Oprosti za kung-fu), sada otac vodi sina iz bosanske kasabe u Zagreb na audiciju. Poput Schmidta i Nuića, Sviličić je još jedan hrvatski filmaš kojega je očarala Bosna. Ali, za razliku od Schmidta, čiji najnoviji film završava na (auto)cesti, Sviličićev na njoj započinje. A zagrebački hotel u kojem su se zatekli jedan je od onih nebrojeno puta privatiziranih depresivnih objekata na rubu metropole, koji su mahom postali uporištem američkih lovaca na bijelo roblje za Irak i organizatora raznoraznih castinga za tjedne mode. No, tu je Sviličić dostatno autoironičan. S jedne strane suptilno ironizira manipulativan odnos Zapada prema ratnoj klaonici na području bivše Jugoslavije, o kojoj ta globalizirana nova Europa odlučuje snimiti još jednu egzotičnu sagu hipnotizirana Kusturičinom formulom rata i Cigana (za jednu od uloga u tom filmu konkurira i Armin). S druge pak strane, ti isti beskrupulozni njemački producenti koji su zaposjeli zagrebački hotel u potrazi za lokacijama i glumcima za svoj novi film ujedno su koproducenti Sviličićeva filma.

Sličan lik roditelja koji s djetetom odlazi na audiciju rabi i veličanstveni Visconti u Bellissimi (Najljepša), samo što oca Ibru zamjenjuje majka Maddalena alias Anna Magnani. A oštrica Viscontijeve sentimentalne neorealističke satire nije okrenuta Nijemcima, nego potkazuje filmske studije Cinecitta, koje je zaposjeo bučan kontingent rimskih majki u nadi da će njihove mahom nedarovite curice čarobnim dodirom filmskoga štapića biti pretvorene u novu Shirley Temple. Za razliku od Ibrina neugledna kufera, Maddalena neprekidno maše malom crnom torbicom. Jer, tamo gdje je Sviličićev protagonist posve škrt na riječima, Viscontijeva grlata mamma dala je nemali prinos u proglašenju Bellissime vjerojatno najglasnijim filmom ikad snimljenim, ne računajući holivudske akcijske blockbustere. Za razliku od mainstream-uzdanica nove hrvatske komedije poput Hribara i Grgića, melankolični Sviličić ne želi se ulagivati publici jeftinim humorom na prvu loptu, nego se neverbalna komunikacija autorovih junaka mahom svodi na geste i diskretan govor tijela u seriji krupnih planova. Tu je Armin mnogo bliži senzibilitetu Nuićeva filma Sve džaba, čiji se autor sada pojavljuje u cameo-ulozi vozača autobusa. Zapravo, najsugestivniji dijelovi Sviličićeva komada vezuju se uz naizgled periferne filmske epizode, poput one u kojoj njegovi junaci odlaze u posjet rođakinji (fenomenalna Darija Lorenci).

Tamo gdje u završnom kadru Almodóvarova Volvera autor ubacuje TV-ekran s Viscontijevom Bellissimom kao neku vrstu posvete, kako bi naglasio fizičku sličnost između Carmen Maura i Anne Magnani, u Sviličića taj isti TV-ekran naglašava različitost. Na njemu, naime, ide burzovni izvještaj emisije Poslovni klub kao kontrapunkt otužnoj Ibrinoj svakodnevici, ali i kao komentar nove hrvatske zbilje u koju je katapultiran, premda se njegova najisplativija dionica naizgled ukazuje u Arminovoj harmonici. Poput Almodóvarovih junakinja, Sviličićevi junaci također se vraćaju nadajući se boljim vremenima. Pomalo reakcionarna Sviličićeva ideologija po kojem bosanska mahala postaje neka vrsta njihova najsigurnijeg utočišta od svega negativnog što dolazi izvana, a čija su okrutna pravila igre osjetili na vlastitoj koži, ujedno je i najslabiji dio filma. Filma koji ostaje snimljen po mjeri njegovih odličnih glumaca. Jer, Armin (Omerović) doista jest bellissimo. U svim aspektima.

Dragan Rubeša