Ceremonija hodanja

Animirani film: Borivoj Dovniković (2)

Ceremonija hodanja

Najbolji Bordov film i jedan od najboljih koji je u Zagrebu ikada napravljen jest Škola hodanja iz 1978. Mandlek hoće hodati kako mu njegova smiješna antropologija nalaže, ali različiti ga prototipovi tjeraju da hoda na njihov način. Sve te hodove Bordo je izvrsno objasnio animacijom bez trunke scenarističke ideologije. Škola hodanja neusporediva je škola animacije

Bordo se kune da je naučio Vukotića prvom animacijskom rukopisu, no eto, Vukotićev scenarij omogućio mu je da tek 1961. starta i kao kompletni autor filmom Lutkica. Iste godine realizira i film Slučaj opakog miša, a 1964. radi za ono vrijeme gotovo konceptualni film Bez naslova. Film koji je čitav satkan od traženja i definiranja vlastite špice.

Godinu poslije nastaje Kostimirani randes-vouz, koji pokazuje kako Bordo doista nije siguran kakve poruke slati gledateljima. Nesiguran je i preskroman za otvoreno nuđenje same animacije kao koncepta, ali posve siguran da subverzija nipošto nije njegov stil. Pa je i dalje, poput umjetnika-znanstvenika, prionuo usavršavanju fenomena i nijansi mikroanimacije, sluteći da taj čudesni umjetnički softver nosi poruke jasnije i djelotvornije od svih verbalnih poziva na bratstvo i globalnu slobodu.

Nemam ovdje vremena ni prostora, ali… Bordo je, logično, kao svaki pravi muškarac, imao određenih problema sa ženama, pogotovo s onima koje je odveo pred oltar. Jedna takva otjerala ga je u Rusiju, što je ravno, recimo, današnjem odlasku na Mars. U toj dalekoj europskoj zemlji, u samoizolaciji bijedne hotelske sobe, Bordo je realizirao film Čudna ptica (1969), koji u svojoj filmografiji nepotrebno omalovažava. Taj dječji film držim jednim od najboljih njegovih filmova, barem najboljim od svih onih koji nam kane ispričati neku priču.

Ljubiteljima cvijeća iz 1970. kao da započinje zrelu autorsku fazu. Potpuno je rasterećen scenarističkih uvjeta i niže priče kojima dominira njegova animacijska genijalnost. Potkraj šezdesetih radi nekoliko minića, a 1974. realizira Putnika drugog razreda, film koji je u žarištu njegove autorske zrelosti. Što treba fenomenalnom autoru potpuno izgrađena grafičkog stila i stilizacijske osobnosti, osim odjeljka u kojem se sjate animacijski prototipovi? Svi njegovi filmovi zapravo žive između zahoda i hodnika u vlaku druge klase, a sve što čovjeku treba jest iluzija o mirnoj posljednjoj postaji u kojoj se sabiru svi njegovi strahovi, porazi i kompromisi.

Slijede godine kad Bordo počinje uživati u skromnoj komociji svoje festivalske slave, posvećuje se Svjetskom festivalu animacije, a filmove realizira tek da bi održao plamen filmografije. Godine 1977. radi konfekcijski film N. N., potom početkom osamdesetih Jedan dan života. Tada počinje nešto eksperimentirati s podjelom ekrana, no filmski znalci to prihvaćaju kao nepotrebnu gnjavažu vapijući za Bordovom čistom, nepatvorenom i robusnom animacijom snažnog outlinea. Sredinom osamdesetih realizira tako Dva života i Uzbudljivu ljubavnu priču.

U Dva života ja sam mu pružio scenarističku ruku, i tako se valja prisjetiti da je u autorskom smislu Bordo bio otvoren za suradnju. Još 1966. realizirao je jedan od svojih najpopularnijih filmova, Znatiželju, prema ideji Drage Vunaka. Isti je slučaj i s filmom Manevri iz 1971. Grgić mu je pak 1967. pripomogao u artikuliranju filma Krek, ali mu je Bordo obilato vratio suradnjom u stvaranju legendarnoga profesora Baltazara u prvencu iz serije, Izumitelju cipela iz 1967.

Kao čovjek koji ne samo da i sam radim animirane filmove nego si utvaram da se ponešto i razumijem u animaciju, za kraj sam ostavio spomenuti dva Bordova remek-djela. To su ne samo dva njegova najbolja filma nego i filmovi koje često stavljam u retrospektive najboljeg iz zagrebačke škole općenito. Jedan je film Ceremonija iz 1965. Makar je u tom filmu sve predvidljivo, animacijska koreografija tako je neodoljiva, da svaki pokret upravo svjedoči o činu autentična oživljavanja. Znamo već… skupinu ljudi spremaju na strijeljanje, ali su pripreme takve kao da je riječ o Pjesmi Eurovizije. Najbolji Bordov film i jedan od najboljih koji je u Zagrebu ikada napravljen jest Škola hodanja iz 1978. Mandlek hoće hodati kako mu njegova smiješna antropologija nalaže, ali različiti ga prototipovi tjeraju da hoda na njihov način. Sve te hodove Bordo je izvrsno objasnio animacijom bez trunke scenarističke ideologije. Škola hodanja neusporediva je škola animacije.

Svaki pametan čovjek znao je što će se s rušenjem Berlinskog zida dogoditi, i svaki odgovorni čovjek na to se pripremao… Bijegom, utjehom, rezignacijom, naoružavanjem. Bordo je, čini se, vjerovao kako će mandlek sačuvati Utopislaviju. Pa je propast države u kojoj je najveći bio tepih pod koji su se pometale jezovite povijesne dubioze doživio dramatično. Početkom devedesetih sklonio se u Beč, naivno uvjeren, kao i genijalni slikar Edo Murtić, da će opet partizani osloboditi Zagreb. Partizani su to doista i napravili, ali u nekim drugim uniformama i s jasnim rodoljubnim pjesmama.

Po povratku bio je mažen i pažen, i imao je prigodu postati hrvatskim kulturnim Nikolom Teslom, ali njegovoj mrzovolji nije bilo kraja. Prošao je stotine tisuća kilometara pribivajući u svim mogućim žirijima, nagledao se svijeta i postao generalnim tajnikom Međunarodnog udruženja animatora, da bi izjavljivao u novinama koje su njegovale nekrofilski optimizam, kako su to za njega izgubljene godine. Godine 1984. bio je u žiriju Svjetskoga festivala animacije u Zagrebu, a dvije godine potom njegov mršavi uradak Spas u zadnji čas i u službenoj konkurenciji, no on je svejedno ponavljao kako su prijatelji od njega okrenuli glavu i kako su mu sva vrata zatvorena. Dobio je najveću državnu nagradu Vladimir Nazor, žena ga je, ničim izazvana, naslijedila na vrhu krovnog udruženja animatora, u Ministarstvu kulture imao je otvoren račun da napravi kad hoće i kakav god hoće film, no on je bio i ostao neutješan.

Radijator na balkonu nikada nikoga nije zagrijao.

Na svu sreću, djela, poput ljudi, sa zrelošću, počinju živjeti oslobođena od tutorstva i frustracija vlastitih autora i roditelja.

Bordov mandlek zauvijek će generirati vjeru u fantastičan potencijal naših ljudi, i u izvjesnost mirne posljednje postaje za sve umorne i bezimene putnike drugih razreda.

Joško Marušić