Barok, barok i dalje

Barok, barok i dalje

Uz sugestivno, čvrsto, ali i toplo vodstvo, Hervé Niquet je od Hrvatskoga baroknog ansambla stvorio orkestar koji je daleko nadišao svoje mladenačke snage – sastav koji bi mogao osvajati svijet vrhunskim izvedbama barokne glazbe

Kao što je na posljednjem koncertu u siječnju Hrvatski barokni ansambl ugostio iznimnu violinisticu i poznavateljicu glazbe prijelaza (barok / klasicizam) Catherine Macintosh, tako je i na koncertu održanu 11. ožujka 2006. u Hrvatskom glazbenom zavodu taj ansambl procvao zahvaljujući vodstvu francuskoga dirigenta, čembalista, orguljaša i skladatelja Hervéa Niqueta. Koncert je naslovljen Francuski barok te je pokazao kako, doista, djela Jean-Philippea Rameaua (Suita iz opere Zaďs), Jean-Féry Rebela (Suite avec trompettes), Antoinea Dauvergnea (Quatričme concert de symphonie en la majeur) i Henri-Hosepha Rigela (Symphonie en ré majeur avec trompettes et timbales) zvuče drukčije od djela Talijana ili Nijemaca iz toga vremena. Bilo je zanimljivo na pozornici vidjeti drvene puhače koji su doista drveni (primjerice, flaute s drvenim tijelom) te autentične trompete iz 18. stoljeća. Nekako me nostalgično obuzeo taj zvuk: stari puhački instrumenti zvučali su toplije i humanije od poznatih instrumenata klasičnog orkestra.

Uporaba timpana i drugih udaraljki pokazala je, osobito kod Rebela i Rameaua, skladateljsku potrebu za plesnim izražavanjem (ples-balet imao je važnu ulogu u to doba na francuskome dvoru), koje je dodala razumijevanju kako je to nekad bilo. I dirigent je bio rasplesan. Niquet je, naime, čovjek koji neće posegnuti za dirigentskim štapićem, nego će oponašati pokrete starih dirigenata koji su nekada držali teške, bogato ukrašene štapove za udaranje doba. Njegovi su pokreti također minimalni — ponekad čak spušta ruke kako bi dobio potpuni piano, ponekad dirigira prstima, a ponekad mu ruke nisu dovoljne pa se koristi gestama i pokretima lica koji su izvođačima bili iznimno zabavni, ali i poticajni. Uz to sugestivno, čvrsto, ali i toplo vodstvo, Niquet je od Hrvatskoga baroknog ansambla stvorio orkestar koji je daleko nadišao svoje mladenačke snage — sastav koji bi, poput Lullyjeva gudačkog orkestra, mogao osvajati svijet vrhunskim izvedbama barokne glazbe. Drago nam je da imamo Hrvatski barokni ansambl i da smo se 11. ožujka mogli podičiti njihovom izvedbom pred francuskom i engleskom političkom elitom.

Perpetuum tubile

Ponovno u HGZ-u, 14. ožujka 2007, održan je koncert Zagrebačkih solista, koji se zapravo — premda vjerojatno neplanski — nadovezao na raniji koncert Hrvatskoga baroknog ansambla. Zbog relativno kratka razmaka među koncertima bilo je lako usporediti svirku jednog i drugog sastava. HRBA je, izvodeći francuske barokne majstore pod vodstvom Niqueta, donijela bogat ali nešto lakši zvuk od onoga kojim oni inače vladaju. Nasuprot tomu, lakoća kojom su Zagrebački solisti izveli nekoliko djela Antonija Vivaldija (Concerto grosso, op. 3, br. 11, Koncert za dvije violine i gudače, op. 3, br. 8, Koncert za četiri violine i gudače, op. 3, br. 10 te Sonata br. 5. za kontrabas i gudače) upozorila je da je duša talijanskoga skladatelja pripadala i baroku i rokokou. Dapače, izvođači (koji su doista solisti u pravom smislu riječi) pokazali su kako nema mnogo razlike između Vivaldijeva Concerta grossa i Koncerta za dvije violine, odnosno Koncerta za četiri violine: Vivaldi je o concertinu razmišljao kao o solističkom instrumentu i obrnuto. Izvedbu Zagrebačkih solista resilo je korjenito poznavanje i razdoblja i glazbenog materijala. Zato treba pohvaliti svakog solista člana ansambla: Borivoja Martinčića Jerčića, Mirjam Pustički Kunjko, Sergeja Eveev, Ivanu Penić Defar, Lovorku Vidović (violine) i Marija Ivelju (kontrabas). Njihova je svirka bila daleko od gaže kojom se koncert odrađuje a ne svira.

Zvijezda večeri ipak je bio gost, vrstan tubist Krunoslav Babić. Prepuštajući se lirici Adagia iz baleta Limpid Stream Dmitrija Šostakoviča te izvodeći akrobacije iz Concerta in Re Alfija Kabilja, koji je na koncertu praizveden, Krunoslav Babić otkrio je drugo lice tube: tuba nije tromi orkestralni instrument, nego je instrument koji — ako je vođen pravom rukom — može sudjelovati u svakoj vrsti solističkog nastupa. Babić je mirno putovao stavcima Kabiljeva djela: Tubatel, Tubamorosa i Perpetuum tubile, premda je skladatelj prijetio da mu je ovaj put zapaprio (skladba je nastala gotovo kao šala — potaknuta jednim obećanjem i najavama u medijima koje su Kabilja natjerale da doista napiše ono što je jednom prigodom spomenuo kao mogućnost). Ali nakon tako uspješna koncerta ni skladatelj ni solist sigurno nisu nezadovoljni. Pripremaju li, možda, još koju — šalu?