Za vrijeme dopuštene ludosti

Za vrijeme dopuštene ludosti

Nosiv ton uravnoteženih prijelaza i vibrantnosti jamstvo su postojanosti rada u usponu, a fino usuglašen pogled na Pogled kroz Zrcala od pjeva za Baudelaireov i Dutilleuxov stih, u Branimiru Pustičkome svakako objavljuje potencijal trajnosti što obećava

Barem dijelom zagrebačkoga repertoarnog štiva ovladala je eto i glazba, kažu zločesto revolucionarna 20. stoljeća, čija i višedesetljetna, već povijesna bijenalska učenja polako dolaze na naplatu, stvarajući pritom okvir za mirnija i muzikološki svakako ozbiljnija, relevantnija i trajnija umjetnička vrednovanja. Racionalno odabrana nekomunikativnost tona koji to ne želi biti istodobno se i onda kao i sada, u počast vremenu dopuštene ludosti, sustavno udaljuje od možebitnoga primatelja poruke, a na načinu interpretacije i reprodukcijske prosudbe u mnogočemu leži i život te i takve glazbe iscrtane po putu krhke, često i lako lomljive jednokratnosti.

Tako je i u iskustvu prvoga čitanja violončelista Branimira Pustičkoga zacijelo moguće pronaći jednako udaljeno i bez svrhovite komunikacije ostvareno susretanje s materijalom francuskoga modernista Henrija Dutilleuxa, pod čijim se bojama rafinirano instrumentirana, a u stilu i glazbenome jeziku pitko provedena, međusobno ulančana peterostavačja za »...Tout un monde lointain...«, i »...Sav taj dalek, odsutan, mrtav svijet...« s odjeljcima iz Baudelaireovih Cvjetova zla, u tamno premazanu pjevu dragovoljno samozatvorio za neki budući cvat od cjelonoćne zornice. Možda i onaj što će i pod dirigentskom rukom Nikše Bareze, a uza Simfonijski orkestar HRT-a i Branimira Pustičkoga kao solista, a poslije tek prelistane prve runde za čini se prvoga, koncertantnoga Dutilleuxa u nas (velika dvorana Lisinskog, 1. ožujka), manje daleko, više u komunikaciji i s glazbom i sa slušateljem, zamirisati svakako vrijednim zvukopisom Baudelaireova tjeskobno životna simbolizma.

Uzori su veliki: Mstislav Rostropovič kao poticatelj i naručitelj; Pariški orkestar i dirigent Serge Baudo kao aktivni pratitelji praizvedbe iz 1970. na festivalu u Aix-en-Provenceu, gdje će Dutilleuxov specifično oblikovan Koncert za violončelo odmah biti prepoznat kao kapitalno štivo s utemeljenim (jezično-glazbenim) podrijetlom i pokrićem vremena dopuštene ludosti. Složenost (literarnog) izvora i (kompozicijskoga) oblika ruku je pod ruku s tehničkom zahtjevnošću od toga trenutka krenula po probranike i virtuozne sviračke obdarenosti, uz koje se hrabro okušao i daroviti hrvatski violončelist sa već lijepim, poglavito bečkim referencijama. Nosiv ton uravnoteženih prijelaza i vibrantnosti jamstvo su postojanosti rada u usponu, a fino usuglašen pogled na Pogled kroz Zrcala od pjeva za Baudelaireov i Dutilleuxov stih, u Branimiru Pustičkome svakako objavljuje potencijal trajnosti što obećava. Razumljiv je stoga i stanoviti grč njegove interpretacije, koja će, ponajviše koncentrirajući se na notni tekst s partiture, u sadašnjoj fazi bavljenja novim djelom stvoriti i hladan odmak od teško sjetne, ali i vruće uzburkanosti (ne)sretnih bodlerovskih ljubavnika. I tko zna čijom krivicom zbog toga vjerojatno i blagi nesporazum između dirigentove ruke i očekivana znaka za upad solista u završnici Koncerta, kada će zbog zastoja pokreta s ritmičkim zaletom na metrički okretnu Himnu izostati i Dutilleuxova točka na i — (tonski) zastoj iznenađenja s virtualnim doživljajem Baudelaireova glasa »zagledana u daljinu«.

Za vrijeme dopuštene ludosti svirali su i pjevali i članovi Ansambla Cantus s pridruženim gostima (mala dvorana Lisinskog, 5. ožujka), a njegova već prepoznata specijalnost izvođenja glazbe i nove i staronove za najnovijega se rasporeda ogledala u društvu Bartokovih, Ligetijevih i Kurtagovih tonskih šala i pošalica. I baš će u nizu od četrnaest odjeljaka sa sjećanjima i na način Karheinza Stockhausena, posljednje spomenuti Mađar potvrditi ludost poruke iz vremena dopuštene (zvučne) ludosti, gdje primjerice i kad falšira, trubljač Vedran Kocelj tek savjesno u rog puše po naputku autorova genijalna, ali ipak obična — podmetanja! I tako u beskraj štrc i mrc nečega što i u ne tako pradavnoj 1993. (!) malo po kontrabasu, malo po klaviru i čembalu o glazbi sve najgore piše, da bi u sličnome štrcu, mrcu i mljacu, ali s potpisom drugoga Mađara sa zaštićenim prezimenom Ligeti, Aventures iz 1962. za tri pjevača i sedam instrumenata, i duhovito i sa smislom štikleca za trenutačne pustolovine, u tada omiljenoj organizaciji ad libitum prozborile o šarenu relikvijaru ipak zatvorena muzejskoga sadržaja. Za otvorenost u pristupu notalno nepreciziranoj proizvodnji glasa, smijeha i šuma, zato su bili zaduženi Lidija Horvat Dunjko, Helena Lucić i Josip Lešaja, uz pouzdanu kontrolu dirigenta Mladena Tarbuka i pratećeg instrumentalnoga korpusa. Novoboja Ligetijeva Komornoga koncerta iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pak, i danas drži vodu, a izum polegnuta orkestralnog poluakorda / poluklastera što mili malim intervalskim mikro(polifonim) organizmima, u završnome će Prestu oglasiti i mladopjev arhaičnih folklornih idioma. Cantusova izvedba pod Tarbukovim je vodstvom uspješno podupirala tonus autorove karakteristično zamućene intonacije, a igra od tona do tona, poigravanja s temperiranim i netemperiranim polustepenima i stupnjevima, u jasnoći su provedbe ideje o zvuku od starine do novine ponovno potvrdili svježinu i izvornost autorova skladateljskoga postupka.

I tako je, slučajno ili ne, a opipkujući pristupne programske pregovore za Cantusove nadolazeće susrete s nasljeđem 20. (i 21.) stoljeća, baš glazba mađarskoga skladateljskoga kruga iz vremena dopuštene ludosti otvorila prostor vremenske distancije kao bitne kategorije u valorizaciji bliske povijesti i njezine umjetničke (ne)profiliranosti. Jer i po vlastitu priznanju, čak je i jedan Bartok u trenutku »praznoglavosti i zbunjenosti« posumnjao u svoju sposobnost, da bi za 1937. ipak rezervirao kajde od retrostila s izvođački zahvalnim, ali i nimalo jednostavnim postavkama. Bačenu rukavicu Sonate za dva glasovira i udaraljke energično su s poda u zrak podigle francuska gošća Louise Sibourd i zagrebačka joj kolegica po crno-bijeloj klavijaturi Srebrenka Poljak. Vojislav Čičić i Marko Mihajlović u pobočnu su perkusionističkome položaju sigurno držali korak s izdvojenom tokatnom, neobaroknom furijom od glissanda i naglih promjena metra i ritma. I evo nama glazbe od čvrste tradicije i čvrstoga znanja možda i bez veće maštovitosti i revolucije, ali i s kontrastom stanja između okvirnih (i skercoznih) brzaca i kakve posmrtne koračnice u središnjici, kojoj se zajedno s uvijek primamljivom modernošću Ligetijeva Komornoga koncerta barem jednom vjeruje i koju se barem jednom lako popije!