VIŠE DRŽEĆ, VIŠE POJUĆ

VIŠE DRŽEĆ, VIŠE POJUĆ

Tonko Maroević, Slikanje i slikama predgovaranje, Antibarbarus, Zagreb, 2006.

Knjiga Tonka Maroevića Slikanje i slikama predgovaranje događaj je na više planova naše kulture, a barem na likovnom i književnom. Tonko Maroević nema kad ukoričavati svoje tekstove i brinuti se za svoje knjige jer to neprekidno čini za tuđe. Odajem stoga priznanje izdavaču Albertu Goldsteinu, starom prijatelju također ukorijenjenom na oba područja, što je poticajem i upornošću postigao ovaj nevjerojatni rezultat. Ovdje ujedno vezujem veliku i malu, privatnu i javnu povijest, gotovo dirnuto registrirajući homogenost jednog naraštaja, dugogodišnja intelektualna prijateljstva koja su se međusobno zaduživala duhom a nikakva ih stvarnost nije uspjela oruniti. Tri stotine trideset i tri stranice teksta tek su omanji izbor iz studija o suvremenim hrvatskim slikarima akademika Maroevića, tek one teme koje nisu građa četrdesetak njegovih likovnih monografija. Svoju povijesnoumjetničku karijeru, za koju nikada ne propušta spomenuti impuls Ive Maroevića, Tonko Maroević započeo je kao asistent profesora Milana Preloga na Filozofskom fakultetu, prešavši zatim na Institut za povijest umjetnosti gdje se tridesetak godina bavi hrvatskom modernom umjetnošću. Za njega, neka bude dopušteno ponoviti što je jednom napisao Radovan Ivančević, slikari slikaju i pisci pišu: doista, što Tonko Maroević nije ovjerio, kao da ni povijest neće prihvatiti. Golema, neusporediva erudicija spojena s vrhunskim književnim darom čini njegove radove prvorazrednom građom znanosti, umjetnosti, suvremene povijesti i kulture. U ovoj je knjizi akademik Maroević prebacio luk od krajnje elitnog, ranog modernista Marina Tartaglie do reprezentativnih, rekli bismo već klasičnih slikara današnje srednje generacije koji još uvijek prianjaju uz dúgu tradicionalnog slikanja. Svaki od njih (Marino Tartaglia, Vladimir Varlaj, Ernest Tomašević, Nevenka Đorđević, Miron Makanec, Rudolf G. Bunk, Miranda Morić, Marijan Guvo, Zlatko Bourek, Ordan Petlevski, Nives Kavurić–Kurtović, Vjekoslav Parać, Jakov Bratanić, Ivan Lovrenčić, Šime Perić, Edo Murtić, Josip Vaništa, Biserka Baretić, Ante Kuduz, Miroslav Šutej, Ratko Janjić–Jobo, Rudolf Labaš, Zlatko Keser, Munir Vejzović, Marcel Bačić, Dalibor Jelavić, Antun Boris Švaljek, Željko Lapuh, Vatroslav Kuliš, Zlatan Vrkljan, Matko Vekić) čitan je sukladno svojoj posebnosti, pri čemu se ta čitanja doživljavaju kao lekcije o metodi (o mnogostrukosti metode).

Akademik Maroević raspolaže širokom komparativnom građom za svaku pojavu, svakoj zna »svijet«. Kad je god moguće, afirmira i evocira udjele ostalih kritičara, teoretičara i pisaca o istoj temi. Od raznolikih linija Maroević uslojava harmonijski sklop naše moderne umjetnosti. Doista, premda su pojedine dionice tihe i apartne, više u dosluhu s kontekstom nego programatski izoštrene, Maroević je birao karakteristične vrijednosti iz kojih se očituje cijela naša povijest umjetnosti dvadesetog stoljeća. U nimalo slučajnu izboru, različitim ključevima, dadu se doživljavati i pojedine tematske cjeline (umjetnost Dalmacije, žene–slikarice, gradnja i razgradnja općih mjesta…). Teško je ukazati na sve dobitke od ove knjige, knjige koja je sama svoja referenca a bit će referentna za duga buduća desetljeća. Njezina je ponuda nepotrošiva. A uz znanstvenu utemeljenost i strogost, uz iscrpljivanje zadanih pojava, asocijativno izobilje i sjajnu literarnu dimenziju, knjiga sadrži Maroevićevu lekciju o toleranciji, o pluralizmu afirmiranih vrijednosti, o bogatstvu raznolikosti koja je bitna za život kulture. To je lekcija duboke etičnosti do koje rijetki dolaze.

Željka Čorak