Varijacije i metamorfoze

Varijacije i metamorfoze

Bilo bi sjajno da je Brezovec dramaturg načinio oštriju selekciju svojih kreativnih ideja. No, s obzirom da je upravo namjerno nagomilavanje scenskih znakova jedno od njegovih prepoznatljivih redateljskih obilježja, i u ovoj se predstavi nagomilalo i ponešto suvišnih, pa čak i izrazito banalnih, pamfletističkih prizora

U kontekstu hrvatskoga teatra riječki su Glembajevi važna predstava vrijedna pozornosti. Ukoliko je, međutim, stavimo u kontekst Brezovčevih režija, te u kontekst zamalo već dvadeset godina stara suvremenog iščitavanja Krleže u riječkome HNK (kultno Kraljevo u režiji Vite Taufera), onda oni postaju tipično Brezovčevo zanimljivo, no prilično neujednačeno ostvarenje, koje istodobno vrvi lucidnim idejama i prizorima, kao i onima posve promašenima.

Prvi čin scenski je osmišljen kao suvremena opera u kojoj se svijet živih u kolopletu stapa sa svijetom mrtvih. Na pozornici poput zombija oživljuju mnogi od članova obitelji Glembaj. Brezovec posve točno, iako u poetici predvidljivo, iščitava taj svijet ne na način klasičnoga psihološkog realizma, nego sredstvima kvantitativne dramaturgije Krležinih ranih legendi u kojima pozornica postaje ekspresionistički uskovitlan Theatrum Mundi, totalni ekstatički teatar u kojem sve osjetilne senzacije postaju važnim aktantom drame. A taj svijet, točno iščitava Brezovec, itekako je prisutan i u Glembajevima, samo potisnut u pozadinu i naličje naoko uglađena građanskog salona. »Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice... « Već te prve izgovorene riječi Krležine drame ukazuju na upravo navedenu dimenziju Glembajevih, koju je Brezovec posve rastvorio.

U tom mi se kontekstu mutnoga, u kaotičnom previranju, mnogo intrigantnijom od predvidljiva spajanja svijeta živih i svijeta mrtvih čini Brezovčeva ideja prelamanja dramskih likova, što osobito dolazi do izražaja u načinu na koji je osmišljen treći čin, a koji najdublje uranja u kazališne kodove postmoderne i ikonoklazma (Naci Glembaj i barunica Castelli mijenjaju uloge, pa Galiano Pahor u raskošnoj haljini izgovara replike barunice Castelli, a Severina Vučković leži na odru u muškom odijelu poput mrtva Glembaja). Već tijekom prvog i drugog čina Brezovec na neki način nagoviješta navedeno — povremeno dramski likovi izlaze iz svoje uloge i izgovaraju tekst istovremeno s drugim dramskim likovima. Čak i u scenskom razigravanju drugog čina, koji dijelom ostaje oslonjen o klasični psihološki dramski sukob oca i sina, Naci i Leone ponekad izgovaraju tekst jednoga ili drugoga istovremeno. Brezovec se poigrava glumcima koji su na granici dramskog lica i dramske funkcije te stoga svatko u tom kaotičnom previranju može poprimiti lice onog drugoga (iako navedeni prizor iz trećega čina ima izvanjske odlike travestije, u biti takva kazališnog promišljanja nije bitno da li je dramski lik muškarac ili žena). Jer, raspon stalna kaotičnog komešanja dijalektički rastvara neograničeno polje varijacija i metamorfoza. Glavni aktant predstave jest taj kovitlac, pojedinci su samo prolazne sjene unutar njega. Takvo poigravanje rastvara i nešto pirandelovsko — glumci kao funkcije već odavno poznaju Krležin tekst, pa postaju dijelom i lutke na koncu vlastite sudbine, koja im je odavno unaprijed zadana. To im omogućuje brehtovski odmak od dramskih likova koje tumače, a na sve navedeno nadovezuje se i scenografija Tihomira Milovca, koja sveprisutnim elementom — ostakljenim kubusima raznih veličina koji krutom formom zarobljavaju komade pokućstva ili pak cijele prizore s mnoštvom glumaca — može upućivati na mehanicistički ustroj, na što se opet nadovezuje i upućivanje na višestruku zarobljenost u formi, na muzejsku okoštalost percepcije Glembajevih i na Brezovčev scenski proces demitologizacije. U skladu s poetikom promišljanja dramskih funkcija i zanimljivo je osmišljen, multipliciran lik Angelike — u predstavi ima čak šest Angelika, a pet od njih ujedno su i umrli ženski likovi. Multiplicirana Angelika, koja stoji negdje onkraj života i smrti, u nekim metafizičkim prostorima duha u predstavi nudi mogućnost spasa iz tog mutnog u nama. Nakon posljednje replike: »Gospon doktor zaklali su barunicu!«, barunica Castelli odjenut će Angelikinu bijelu haljinu. Intrigantan scenski znak koji se nadovezuje na Brezovčevo prelamanje dramskih likova, a koji ujedno otvara i mnoga pitanja vezana uz (ne)mogućnost spasa.

Bilo bi sjajno da je Brezovec dramaturg načinio oštriju selekciju svojih kreativnih ideja. No, s obzirom da je upravo namjerno nagomilavanje scenskih znakova jedno od njegovih prepoznatljivih redateljskih obilježja, i u ovoj se predstavi nagomilalo i ponešto suvišnih, pa čak i izrazito banalnih, pamfletističkih prizora. Jedan je od njih svakako prizor u kojem se u glembajevskoj povorci pojavljuju i karikature naših političara mahom vezanih uz političku desnicu. Drugi je aluzija na smrt Ene Begović. Što se političara tiče, o njihovoj korumpiranosti već valjda i vrapci pjevaju, pa je takvo podcrtavanje očitoga (uz to i uz vrlo pristranu ljevičarsku selekciju) nepotrebno, osobito stoga jer u predstavi nema drugih direktnijih aluzija na hrvatsku zbilju (a moglo bi ih itekako biti, i to na mnogo lucidniji način). Usprkos uvažavanju Brezovčeva koketiranja s krajnostima (od iznimno zakučastih do posve banalnih scenskih znakova) i njegova poigravanja istraživanjem granica dobra ukusa, ipak ostajem uvjerena da su navedeni prizori u predstavi nepotrebni i da su se iste ideje mogle realizirati na kazališno lucidniji i više ludički način.

Golemi je glumačko-pjevačko-plesački ansambl u masovnim prizorima ujednačeno funkcionirao, sjajno usvojivši sve segmente Brezovčeva zahtjevnoga teatra, kojem su, uz već spomenutog scenografa, dirigenta Igora Vlajnića, i kostimografa Silvija Vujičića, najvažniji prinos dali skladatelj Marjan Nećak i koreograf Staša Zurovac. Što se individualnih glumačkih kreacija tiče, ujednačenost im nije bila jača strana: od epizodnih je likova svatko glumio na svoj način, a jedino su Angelike (Olivera Baljak, Leonora Surian, Tanja Smoje, Biljana Torić, Ivana Savić, Ljubov Košmerl) i Damir Orlić (Silberbrandt) usvojili glumački izričaj sukladan Brezovčevu teatru. U središnjem je glumačkom trokutu nadmoćno dominirao Galiano Pahor kao stari Glembaj, koji je jedini na pozornicu unosio pravi dramski naboj, no to se moglo i očekivati s obzirom da je on glumac koji je već mnogo puta vrlo uspješno surađivao s Brezovcem. Nažalost, Alen Liverić (Leone) kao da se nije odveć dobro snašao u specifičnoj Brezovčevoj poetici, koja i od glumaca zahtijeva drukčiji način igre od uobičajenoga, te se činilo kao da mu paralelno pjevanje (u kojem se baš nije iskazao) i naglašeni tjelesni izričaj oduzimaju svu koncentraciju, pa njegove replike ostaju doduše izvanjski žestokima, no bez dovoljno unutarnjega dramskog naboja. Severina Vučković posve je solidno i profesionalno parirala u tom pjevačko-glumačkom trokutu. Činjenica da barunicu Castelli glumi estradna zvijezda Severina, u Glembajeve unosi i dodatnu dimenziju metateksta (slojevitiju i u kontekstu predstave čišću od dosjetke vezane uz hrvatske političare i uz Enu Begović), što je itekako u skladu s Brezovčevom postmodernom poetikom.

Tajana Gašparović