Ugodno iznenađenje

Ugodno iznenađenje

Vrlo dobar koncertni nastup Big banda orkestra Hrvatske vojske i dirigenta Ladislava Fidrija svrstava taj orkestar među naše najbolje bandove swinga i jazza

Ne baš na najsretniji način najavljivan i reklamiran, u srijedu je 28. veljače u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog održan koncert orkestra Hrvatske vojske, pred kojim je kao gost dirigent nastupio naš istaknuti trubač, krilničar, skladatelj i aranžer Ladislav Fidri. Donedavno nezamjenjiv solist i član trubačke sekcije Big banda Hrvatske radiotelevizije, kojim je neko vrijeme i ravnao, Fidri već nekoliko godina dirigira međunarodnim Audi Big Bandom u njemačkom Ingolstadtu, te mu ni ta uloga nije strana. A u toj ulozi Fidri ima pomalo nekonvencionalan, ali vrlo svrsishodan i aktivan odnos s orkestrom. Dokazao je to i ovim nastupom izvukavši iz orkestra najviše, kako zvukovno tako i u izvođenju vrlo dobro i programski odabranih aranžmana, predstavivši niz mladih vrlo dobrih solista, od kojih su neki bili za dobro popunjenu dvoranu pravo iznenađenje. Vrlo dobro koncipiran program svingerskoga profila započeo je izvedbom glasovite skladbe Dukea Ellingtona, Take The A Train, sa solistom, trubačem Davorom Dropuljićem, koju je slijedila također znana Heftyjeva skladba Li’l Darlin’ također sa solom trube, ali ovaj put Franje Vinkovića. Kako je koncert odmicao, orkestar je svirao sve bolje i uigranije, a ukupnom su dojmu priodnijeli iznimno raspoloženi solisti: trubači Antonio Geček i Andrej Jakuš, saksofonisti Zdenko Ivanušić, Oliver Ereš i Vanja Ileković, pijanist Davor Dedić, mladi gitarist Luka Udjbinac, trombonist Vinko Šincek te napose cijela trubačka sekcija. Dirigent i orkestar izvedbama su poznatih skladbi: prvoga dijela programa; Cute s bubnjarem Tihomirom Vondrom, Switch In Time i Jamie Sammyja Nestica, Night Train Jimmyja Forresta, Splanky Neala Heftyja te Fidrijevom izvornom baladom, The Kiss Of No Return, postigli onu pozitivnu atmosferu i komunikaciju s općinstvom, nužnu za takav tip koncerta. I drugi se dio koncerta s aranžmanom bluesa Thada Jonesa Big Pipper nastavio u tom ozračju, da bi potom na pozornicu stigla primadona naše zabavne glazbe Gabi Novak donijevši u trenutku u taj svingerski kontekst snažan dah estrade, prepoznatljivu životnu odrednicu te pjevačice sigurne intonacije. Da se u svom nastupu ograničila na već doista odveć eksploatirane melodije svoga skromna džezističkog repertoara, Prohaskinu Intimu i My Funny Valentine, sjećanje na koju joj je finim aranžmanom osvježio Ladislav Fidri, podsjetivši sve u dvorani na daleku 1958. godinu, od kada Gabi Novak pjeva tu pjesmu, bilo bi jamačno sve u stilu, no pjesme Novkovića i Dedića, izvedene u tipično estradnoj maniri, srećom bez onoga ruke gore, nisu nikako pripadale u program tog koncerta, koji istini za volju i nije bio najavljen kao jazz. Iskusni je Fidri srećom izvedbama tema Hay Burner te svoje skladbe My Favourite Jam, poznate nekad kao Song For Dizzy, uspio koncert rutinerski vratiti u zadanu kolotečinu, privevši ga završetku još dvjema efektnim izvedbama skladbi Killer Joe Bennyja Golsona i vlastitim bluesom brzoga tempa, koji je još jednom pokazao velik napredak solista orkestra Ivanušića, Dedića i Udjbinca, dok je autora suvišno i spominjati. Razdragana je publika s opravdanjem tražila i dobila dodatak u izvrsnom i efektnom aranžmanu skladbe Horacea Silvera The Preacher.

Vrlo dobar koncertni nastup Big banda orkestra Hrvatske vojske i dirigenta Lacija Fidrija svrstava taj orkestar, koji se dužan baviti i nekim drugim glazbenim zadaćama, među naše najbolje bandove swinga i jazza. Jedini prigovor ide šlampavu tiskanom programu bez obveznog sastava orkestra i solista, s pogrešnim imenima autora nekih skladbi, te sa za ovu prigodu posve nevažnim pojedinostima iz životopisa vokalne solistice. Netko će s obzirom na uspjeh koncerta na tu činjenicu zacijelo odmahnuti rukom, no zar je bilo toliko teško pitati nekoga tko o tome nešto znade, pa da i ta pojedinost bude primjerenim dijelom doista uspjela jazz–koncerta.