U potrazi za ljudskim faktorom

U potrazi za ljudskim faktorom

Političke kombinacije, kadrovske križaljke, obiteljske traume, intimne i profesionalne nesuglasice — sve je to trebalo uravnotežiti, što je teška zadaća i za redatelja mnogo iskusnijeg od De Nira

Iako je od kulminacije hladnoga rata prošlo više od pola stoljeća, a od pada Berlinskoga zida gotovo dva desetljeća, zanimanje filmaša za špijunažu s obiju strana željezne zasvjese tek se u novije vrijeme odmiče od puke tehnike ili dramaturgije obavještajnoga posla prema privatnosti i najdubljoj intimi tajnih agenata. Kakva su to uopće stvorenja? Imaju li ikakvu vjeru i dušu? Ima li među njima i dobrih ljudi ili su svi samo dobri pastiri nekog svog državotvornog boga i ne smiju vjerovati nikom drugom? Pitanja koja su svojedobno nadahnjivala humanističko pero Grahama Greenea sada gotovo istodobno postavljaju dva filma s različitih strana nekadašnjeg ideološkog zida, ali daju i posve različite odgovore. Florianu Henckelu von Donnersmarcku, redatelju njemačkog oskarovca Život drugih, možda je bilo nešto lakše jer živi u zemlji koja se, barem za sada, oslobodila špijunskih paranoja, pa je i notorni agent istočnonjemačkog Stasija potkraj komunizma mogao sačuvati i ono malo duše i postati dobar čovjek. Nikad nesigurniju domovinu Roberta De Nira, naprotiv, opsjedaju paranoje od zavjera, pa je možda i zbog toga njegov poviješću zaodjenuti pionir CIA uspio ostati tek dobar pastir i sačuvati vjeru, ali u sumnjivoga boga. Donnesmarcku se spremno povjerovalo; De Nirov tjeskoban fikcionalni izlet u povijest kontroverzne organizacije, već i zbog svojeg epskog zahvata, s gledateljskim povjerenjem možda i neće baš najbolje stajati.

Jer, u drugom redateljskom projektu glumca koji je ispred kamere imao posla više s mafijaškom nego sa špijunskom svitom susrele su se dvije nemale ambicije. Ispričati, prema scenariju Erica Rotha, s izmišljenim likovima i probranim epizodnim glumcima (Alec Baldwin, William Hurt, Angelina Jolie, Joe Pesci), povijest postanka CIA, a usporedno i intimnu dramu jednog od njezinih revnih agenata. Kada ga je potkraj 1930-ih unovačilo tajno bratstvo Skull and Bones, jezgra tadašnje tajne službe, Edward Wilson (Matt Damon) bio je zaljubljeni student na Yaleu i više od svega zanimala ga je poezija. Kada je shvatio da toga više nema, u jeku kubanske krize 1961, za njim su već godine Drugog svjetskog i hladnog rata, razorena obitelj i emotivna pustoš. A to je i vremenska točka iz koje kreće Willsonov tjeskobni flešbek u prošlost, s povremenim povratnim elipsama u hladnoratovski stožer uznemiren neuspjelom vojnom invazijom u kubanski Zaljev svinja, prisutnošću ruskih špijuna i tragovima izdaje zabilježenim na vrpcama prisluškivača. Tako se među dva temeljna motiva povijesne drame upleće i onaj treći, prispodobiviji žanrovskoj špijunaži: istraga konkretnoga slučaja.

Političke kombinacije, kadrovske križaljke, obiteljske traume, intimne i profesionalne nesuglasice — sve je to trebalo uravnotežiti, što je teška zadaća i za redatelja mnogo iskusnijeg od De Nira. Kao fikcionalna rekonstrukcija povijesti CIA, naglašavajući njezinu povezanost s tajnim bratovštinama, Dobri pastir još nekako funkcionira. Djelomice i kao film samoće, no zatajio je na drugim bitnim razinama. Prva je krivi tajming gotovo trosatnoga filma, koji klimaks raspršuje u cik-cak dramaturgiji s nizom nategnuto napetih situacija nepotrebno nafilanih glazbom. Druga mu je velika slabost talentirani gospodin Damon, uglavnom pritajen između velikih naočala i nagnuta šešira, glumački gotovo neokrznut dramama vlastita lika (dok Angelina Jolie neuvjerljivo dramatizira). Ni De Niro, definitivno, nije dorastao izazovu potrage za ljudskim faktorom ispod hladne kože dobroga pastira.

Diana Nenadić