TRAKTAT O SANJARENJU

TRAKTAT O SANJARENJU

Gordana Benić, Unutarnje more, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.

Nema sumnje da je položajem između kopna i otoka Split određen kao grad prolaza i prijelaza, tranzita i tranzitornosti. Splitom su prošli, u njemu neko vrijeme živjeli, mnogi manje ili više značajni prolaznici, kao što je bio i Tin Ujević. Ali bilo je u Splitu i onih, mnogo manje doduše, koji su dokazivali kako u Splitu treba ostati i ukorijeniti se, kao što je bio imperator Dioklecijan, koji je u splitskoj uvali konkretizirao svoju nostalgiju ostanka (Slamnig), ostavivši nam bitan razlog da se Splitom uopće bavimo. Takvima pripada i Gordana Benić (1950), koja nije fetiva kao neki poznati Splićani ukoliko je fetivost sinonim za stanovit višak pokazivanja. Ona je ipak pjesnikinja Splita na način kako je malotko bio, osim Tončija Petrasova Marovića, jer splitskost nije toliko opisno ni vanjsko, nego nadasve unutarnje obilježje njezina nostalgičnoga pisma.

Njezina poezija (1990–2003), koja je gotovo u cjelini sabrana u jednom svesku, svojevrsna je sanjarska rekonstrukcija postanka ovoga grada, što nije u proturječju s činjenicom da njezin pasatizam nije ni povijesno ni kroničarski konkretan. Povijesnost na koju se ona odnosi samo je jedan kao, u kojem sudjeluje povijest pjesničkoga sanjarenja dvaju posljednjih stoljeća. Knjiga Kovači sjene (1990), kojom počinje izbor, najčešće uokviruje sadašnjost ispalu iz albuma i herbarija limba, mjesta koje je Dante uključio u svoj Pakao, gdje je jedina kazna uspomena. Sanjaru koji stalno upada u neke tuđe snove nemoguć je bijeg iz dekorativnih slika u autentičnost boli. U sljedećoj knjizi, Tragu morije (1992), snomorica nije samo muka od ispisivanja imaginarnog, ona potiče poetski rukopis u samovoljnim tvorevinama sanjarenja (A tko je gospodar ovoga sna?), vizualiziranih u maniri nadrealističke kompozicije. Istodobnost bliskog i dalekog, krupnog i sićušnog, prirodnog i umjetnog, redu pripadnog i kaotičnog. Samim prijestupnim žanrom, pjesmom u prozi, ali i nizom junaka umjetničkih djela (Infantica, Ukleti Holandez, Nereide, Regina, Agnus), Gordana Benić poziva se na kasni romantizam, na Bertranda i Baudelairea, na simbolizam s njegovom estetikom sinestezije i na secesiju. Unatoč istrgnuću riječi i stvari iz pripadna im konteksta, njezina poezija najspontanije ocrtava svoje vizije na pozadini južnoga krajolika i južnjačkog svjetonazora, sve slabijih pred nadiranjem poetskog univerzalizma i uljudbenog nomadizma kakav je uveo Josip Sever.

U zbirci Dubina (1994) Gordana Benić približava se užem predmetu svoje poezije, Dioklecijanovoj palači, u ziđu koje ona razabire, kao Kruno Quien pola stoljeća prije, kao poziv na sanjarenje i uputa o pisanju: »Zabilježio se preda mnom na zidu od plosnatih i blijedih rimskih cigli totalni rat vidljivog i nevidljivog. Prikazao se kroz šare i udubine, kroz sjene i zareze.« U podrumima Dioklecijanove palače, koji u otkopanom kao i u neotkopanom dijelu kriju u mraku cijeli jedan potencijalni grad, štoviše piranezijevski model beskraja i napast labirinta, sanjareva je mašta našla idealno mjesto udubljivanja. Ondje se nastavlja plovidba onkraj zbiljskih granica. Ili je to tek obećanje koje dajemo sebi samima da ćemo izići izvan domašaja tjeskobe? Govoreći o onome što je vezuje za rodni grad, Gordana Benić navodi: »Možda je u njegovu prethodnom podneblju zarezana brazda kaosa u kojoj je, kao u središtu labirinta, tajni krug nerazdijeljenosti, punina svemirske mase. Gustoća neizbrisivih znakova nadahnjuje nezbiljskim, lebdećim stanjima u kojima lako čujete govor nekih vrata na zidu, odlomljena kapitela, šum iza zazidana prozora ili titraj vlage iz zakritih ostataka antičkih termi. To se otvaraju bezmjerja za sinestetičke gradbe. Umjesto povijesnoga, djelatan je odjek zamjene, premještanja, preoblikovanja, iznimne vrste palimpsesta u kojoj sve opstoji u prividu.«

Zbirke Gordane Benić slijede jedna drugu na način teze — protuteze. Tako nakon aporije i bezizlaza podruma pjesnikinja se u zbirci Laterna magica (1998) vraća krajolicima trajanja, tvarne kakvoće razgrađuju se ispisujući pohvalu vremenitosti. Amblematična je pojava Camusova Stranca koji ustanovljuje svoje ovdje i sada nasuprot svakoj transcendentnoj mjerodavnosti, kad sunce smješta jedinku u središte dana. Ako autorica tu kazuje nešto o sebi, takvi iskazi izražavaju neku drugu vrstu samosvijesti — ona koja bi se mogla iskazivati s pomoću stvari i na njihovoj razini. Usredotočenijim rukopisom od onog iz prethodnih zbirki, njezina štiva lociraju mjesta u Splitu i okolici (Salona, Kaštela, Sustipan, Marjan), dok istodobno rade na učinku nestvarnoga pretapanjem titravih ozračja postsimbolističkog slikarstva. Među temama i toposima Laterna magica najdjelotvorniji su trošenje, raspadanje, prijetvorba, u kojima se mijenja lik tvarnog svijeta prema magistralnoj pouci Pongeova Oblutka. Ako vremenitost ima svoju bešćutnost, ona ima i svoju patetiku. Gordana Benić opominje na primanje njihovih poruka koje su izravno upućene nama. »Umnoženo središte prizme u zbirci Laterna magica stvara optičku iluziju koja preokreće sve elemente i oblike. Zato je moguće«, nastavlja dalje pjesnikinja, »neprestano prelaženje privida u zbiljsko, kao što je i u slučaju Sfinge ili fenomena Mone Lise (...) Laterna magica opisuje obrnuti svijet u kojem se prostor oblikuje prema ubrzanoj perspektivi. U njoj ne opstoji zornost kao arheološki čvrsti artefakt, nego enigma sastavljanja slika.«

Laterna magica projicira svoja viđenja kroz arhetip Dioklecijanove palače kao zadimljeno čarobno stakalce koje mijenja poznati raspored viđenog obrćući perspektivu: daleki veliki oblici smanjeni su i razgrađeni, bliske pojedinosti uvećane do neprepoznatljivosti. Gore i dolje zamjenjuju mjesto poremećajem gravitacijske statike. Kao u Rimbauda, gdje su u dubini možda ponori plaveti, bunari ognja, kad Gordana Benić mašta o preokrenutoj okomici Vestibula, iz zamračene dubine navire modrina neba. U arheološkoj strasti njezina sanjarenja težnja je da se dosegne prvobitno more iz kojega je sve izišlo, a i u koje će se naposljetku sve vratiti. »Ono će ispuniti pukotine / potopiti polumračnu Unutrašnjost kuća. / Dupini i sabljarke već se zalijeću između urušenih stuba.« More je cantus firmus poezije Gordane Benić kao što je to i u Saint-Johna Persea, velikoga pjesnika Morekaza. U helenističkom ozračju

fin-de-siea clea uoči tisućljetne prekretnice i zakaparenoga fin-du-mondea, Gordana Benić vremenske i povijesne razdaljine razabire jedino kao prostorne odnose. Labirintski nepredvidivi uzor događanja ne stavlja na istu razinu samo razna vremena, nego uprizoruje različite kategorije ljudi, predmeta, pojava, pa se suprotno svim pravilima taksonomije slažu: drveni sveci, cerade, pauci, klaustri, pjeskari, vulkani, plankton, cimeri, poliptisi, šestari, plutače... »Sve se urušava u nesvjesnom / kao izvrnuta slika u krajičku zrcala« (Pjesma o sjeni).

Sve što smo znali o ukorjenjivanju kao načelu svijeta Gordane Benić moramo zaboraviti u Baladi o neizrecivom (2003), sjajnoj završnoj dionici njezine poezije. U njoj se naime to načelo preokreće u samu svoju suprotnost, svojevrsnu erupciju znamenja vremena iz njegove podsvijesti u stilu mračnih Nostradamusovih proročanstava. Zrcalo koje pjesnikinja pruža epohi u najmanju je ruku kaotično, ali ne zato i manje autentično — u skladu s prvom rečenicom knjige: »Počinje kaos«. U nizu rečenica fantastične crne kronike iznose se izazovni, bizarno karnevalizirani, hepeninzima slični postupci osoba koje su naizgled u raskoraku i otklonu prema vremenu, ali upravo znakoviti za njega. Svijet fantastične arheologije, iskazan u zbirci Dubina brisanjem granica između mitskog i povijesnog, zasniva se u Baladi o neizrecivom na jednoj drugoj skrivenoj suprotnosti. S jedne strane, pjesnikinja je odvraćena od zbilje, zagledana u »crno sunce Melankolije« (Gérard de Nerval); ona je romantični dezerter unatoč tome što je prezent najčešće glagolsko vrijeme njezinih pjesama u prozi. S druge strane, Gordana Benić stavlja se na stajalište planetarnoga folklora, gdje se povijesno žrtvuje masmedijskoj sadašnjosti. Pritom masmedijsko treba shvatiti kao metaforu jer medijska sadašnjost za pjesnikinju nije tehnička nego spiritualna i spiritistička. Što je veći udio sve savršenije tehničke uljudbe na našem kraju stoljeća, to fantastičnije se svijet vampirski odražava u masmedijskom iskrivljenom zrcalu — zaključak je što nam ga vizionarski inventivno sugerira posljednja knjiga Gordane Benić.