Školjke u plićaku

U Fincherovu je filmu Sedam kiša važan dio semantike, turobna scenografija koja dodatno podcrtava depresiju i strah od zločina i nepoznata ubojice. Dnevnoga svjetla gotovo da i nema, prevladava siva boja. Sunce zasja tek na kraju, kad je kiša simbolički isprala sav dotadašnji grijeh, a tragedija dosegnula vrhunac u finalnom anagnorisisu, otvaranjem kutije s posljednje dvije žrtve, ukupno sedam… U jednoj sceni, oko sredine filma, stari iskusni detektiv, igra ga Morgan Freeman, otprilike ovako poučava mladu ženu njegova kolege oko trudnoće i eventualnog poroda i kasnijeg odgoja njihova prvog djeteta: »Pogledaj dobro svijet oko sebe, u kojem se stanju nalazi, kamo ide. Savjetujem ti: ili nemoj roditi to dijete ili, ako ga odlučiš roditi, onda ga razmazi.«

Što mogu očekivati današnji klinci, upravo naša djeca? Gdje se nalaze, kamo idu? Jedno je sigurno – nije im lako, zapravo im je mnogo teže nego nama kad smo bili kao oni. Lako se složiti s filmskim detektivom — treba ih razmaziti. Ne doslovce, ne do krajnjih granica, samo ih treba pustiti na miru i pokazivati im pitomu prisutnost. Tu sam, ako me zatrebaš. Pustiti ih da prolaze pored nas, ali se često i nježno osvrtati na njih. To valjda znači biti roditelj.

Konačno, evo i konteksta: djecu učimo mnogim stvarima, najprije kod kuće, a onda i u školi, edukacija je važna, slažemo se svi. Zato im već dok su sasvim mali, između ostalog, pjevamo pjesmice. I od početka postajemo pritajeni sadisti... Primjerice, Zeko i potočić, poznata pjesma, lako pjevna. Zamrznuo se potočić jedne zime, zeko plače za njim, žali, žali srcem svim, njega bolno tišti grud — dijete u plač, ne možeš ga smiriti satima, objašnjavaš da je to samo glupa pjesmica, da je zeko pronašao te zimske noći svoju mamicu, da će doći proljeće, nabujat će vode, pa će i potok ponovo poteći... ali šta vrijedi. Klinca uporno tišti grud za zekom tim. No, dobro, mi stariji i mudriji dobili smo što smo htjeli, dobili smo toliko željnu djetetovu reakciju, ispunili smo pedijatrijsku statistiku. Drago dijete reagira. Onda to sve prođe, dolazi lektira. U četvrtom ili petom razredu Šimunovićeva Duga, djevojčica Srna, i horor završetak u kojem se njezini roditelji bacaju s litice jer ne mogu preboljeti nestanak svoje kćeri. Klinac u komi, satima mu objašnjavam da je to samo priča, da u njoj ima i lijepih detalja, eto, primjerice, ljubav roditelja prema Srni toliko je veličanstvena... Ne pomaže. Plača više nema, ali mali je šutljiv, kaže da mu je žao Srne, taj je dan slabo večerao, i rano je otišao spavati. Opet dobra reakcija, kad bi samo tako iskreno sastavio i lektiru, dobio bi čistu peticu. Srnu će zaboraviti, a petica ipak ostaje. Došao je i današnji dan; svi su filmovi o Conanu, Supermanu, o osmim putnicima i replikantima odgledani, pucačine s Playstationa apsolvirane, idemo dalje... život je lijep. Razred je sedmi, vrijeme za još malo depresije. Vlaisavljevićeva Balada o Tounjčici u kojoj »Mrtva leži mala djevojčica / Na mokrom dlanu kamena. // I kao da biser u grob baca / Što se dubok crni. / Tužan ko da mjesec moli: / Dragi, svijetla trni.« Ili Cesarićevi reci iz pjesme Prazan život, u kojoj »radosti ne dolaze«, a »naše duše žeđaju za beskrajnim vidicima«, i »dani tako prolaze/sa vječno praznim rukama«. Uskoro će, u srednjoj školi, doći i Novakov roman Mirisi, zlato i tamjan s posve optimističnom i vedrom slikom svijeta. Sjećam se kako me bilo strah te Novakove proze, cijele atmosfere, pa te bakice koja je sva... Neki dan sam mu morao objasniti što su to ritmotvorni elementi u lirskoj pjesmi. Pomislio sam na leksička ponavljanja »plače, plače« i »žali, žali« iz Zeke i potočića, to je dobar i jednostavan primjer ritmičke gradacije, pitao sam ga jel se sjeća kako je tulio k'o sirena kad smo mu pjevali pjesmicu, a on je, nakon kratke pauze, brže–bolje skrenuo na drugu temu... Prošlo je deset godina otad, ali se, vidim, ne voli toga sjećati. Dobio sam svoju reakciju, a on objašnjenje famoznih ritmotvornih elemenata. Vidim da ga uopće nije briga za te elemente, dosadni su mu, ne razumije ih posve, i dajem mu gotovo za pravo. Uskoro će ljeto, more, kupanje, ronjenje, sve elementarne stvari... skupljanje školjki u plićaku, propuštanje mokrog pijeska kroz prste. Zasjat će pravo, istinsko sunce djetinjstva, bez nesretnih likova iz literature i teze o praznom životu. Danas se prebrzo odrasta. Moramo im pokazati da se vrijeme može usporiti, pa čak i zaustaviti, i da u stvarnom životu, a ne samo filmskom, osim Fincherove očajne kiše doista postoje i osobe poput dobre Francuskinje Amelie... Nisu samo tri, prvih je dvadeset godina, naime, najvažnije.

Glede filmova: nema toga filma u koji bi se uklopio bizaran nastup sopranistice Ivanke Boljkovac s dvojicom muških egzemplara na ovogodišnjoj Dori, dok u 78. nastavak Policijske akademije ide momačko pripetavanje s nehajnim opaljivanjem slavnog hrvatskog samokresa u policijskoj upravi u Petrinjskoj. Tek da se zna da su prostorije »Vijenca« preko puta iste uprave, i da još nismo zabilježili, komu krivo – komu drago, nikakvo propucavanje ljudi i imovine u redakciji. Ipak, sve je to ostalo u sjeni najbesmislenijeg razgovora u povijesti HRT–a, a to je onaj od prije tjedan dana, u emisiji Radni ručak, između Dijane Čuljak i Gorana Bare. Spoj arhaičnog smiješka vječno nadrndane voditeljice i ledene grimase metadonskog rokera uistinu je trebalo doživjeti. Čuljakica je ozbiljno, onako muškim glasom, pitala i odgovarala, a Bare se smijuljio kao veseli hrčak. Vrhunac razgovora bilo je lukavo pitanje koja mu se faza više sviđa, ona prva s Majkama, ili ova druga s Majkama, na što je uslijedio podjednako lukav odgovor kako mu se sviđa i prva i druga faza s Majkama. Oboje su željeli biti negdje drugdje, ona na Havajima, u najskupljem apartmanu, tek je to za nju dovoljno dobro, a Bare u birtiji, pa makar i na kraju grada. Posve je jasno zašto Dijana Čuljak vodi jednu tako nevažnu emisiju na javnoj televiziji. Zamislite samo kako bi se njezina poslovična toplina, spontanost i srdačnost uklopila u dječji program.

Ivica Matičević