S pjesnikom beznađa

S pjesnikom beznađa

Predstava nije samo kazalište o kazalištu, o sukobu između zagušljiva monopola iscrpljenih konvencija i težnje mladih za svježim zrakom i novim vidicima. Nije to ni samo drama o nemogućim ljubavima, koje su sve nesretne osim banalne veze glumice i pisca, nego predstava koja nastoji nenametljivo dotaknuti sve to i još mnogo toga zajedno, uronjeno u Čehovljevu jedinstvenu dušu svijeta

Nakon što smo mnogo puta u kazalištu prosuzili nad Nininim iskazom vjere u glumački poziv, kazalište, umjetnost i podnošenje patnji kao put spasenja, obično poput osobne ispovijedi izgovorenim licem prema gledalištu, predstava Galeba na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih u režiji gosta iz Petrograda Vasilija Senjina, koja prolazi bez suze i smijeha, može se učiniti hladnom. Nešto slično davno je izrekao Maksim Gorki pod prvim dojmom Ujaka Vanje u pismu Čehovu: »Vidite, meni se čini da ste Vi u ovoj drami, prema ljudima hladniji od demona.«

Uostalom, je li Kostjina odbjegla ljubav, protagonistica njegove od nemilosrdne majke, velike glumice neslavno prezrene, u vrtu kraj jezera izvedene mladenačke simbolističke drame, Nina Zerječnaja uopće glumica? Ili je i to samo još jedna od njezinih nesavladivih iluzija, u koju čas fanatično vjeruje, čas duboko sumnja? Po načinu na koji je u ovoj predstavi utjelovljuje Jadranka Đokić, u sve je moguće povjerovati. Dati o njezinu daru neodređen odgovor kao što to u drami čini Nini najbliži Konstantin Trepljov. Zaslijepljena za sve druge na pozornici i u gledalištu nevidljivim šarmom svjetskog čovjeka (Stanislavski ga je igrao kao dendija), društveno ugledna pisca Borisa A. Trigorina u interpretaciji Sretena Mokrovića, ona poput nerazumna djeteta, očarana snagom vlastite mašte i vitalnošću nade kakvu posjeduje prva mladost, strastveno srlja u sigurnu propast. Kroz tri čina kao zbog djetinjega viška energije nestašno trči i vozi bicikl oko jezera, da bi u zaključnom četvrtom, u dugoj haljini odrasle osobe, pokajnički skromne provincijske glumice, koja se u svojim pismima nekadašnjoj ljubavi potpisuje Galeb, jer se i sama osjeća kao ustrijeljena ptica — napokon usporila korak. Pokazujući Ninin kratak uzlet i neizbježan pad Jadranka Đokić glumom ne iskazuje samosažaljenje niti poziva na suosjećanje.

Svi mladi u ovoj predstavi beznadni su gubitnici. I to unaprijed. Nina je razbaštinjena i na kraju gotovo protjerana, Maša izvrsne Katarine Bistrović–Darvaš u koroti nad vlastitim životom neshvaćena tone u alkohol, Medvedenko Jasmina Telalovića ne može podići glavu satrt i ponižen posvemašnjim siromaštvom, Trepljov Krešimira Mikića beznadno je poražen okrutnim uskratom majčine ljubavi i vlastitim nesamopouzdanjem. Dok se u glumu Nine Zarječnaje zajedno s uvijek uvjerljivim, ovaj put na vrlo motiviran način krajnje samozatajnim Trepljovim možda smije i posumnjati, Irina N. Arkadina zajedno s protagonisticom predstave Doris Šarić–Kukuljica sigurno jest glumica. Demonski hladna, razorno cinična, slijepa i gluha za sve što ne služi njezinu glumačkom uspjehu, koji usprkos svemu tome zrači ljepotom. Kakav je Trigorin pisac ne znamo, no i on je rob svojega zvanja i svoje odnjegovane udobnosti. Kad god se pojavi, on zaustavlja život težinom vlastite unutrašnje dosade. U općoj atmosferi ustajale ravnodušnosti i bešćutnosti u predstavi znaju poput iskre zasvijetliti iznenadni trenuci nježnosti. Ta je nježnost stidljiva, lišena svake patetike, a iskazuju je oni koji su nemoćni išta promijeniti. U ulozi liječnika Dorna Damir Šaban daje izvrsnu kreaciju, suzdržanu, ujednačenu, punu razumijevanja i neizrečene tuge. On se tiho križa u strahu da je ostarjeli, bolesni Sorin umro. Ali Sorin jednako uspješna Zorana Čubrila, koji je od početka predstave u invalidskim kolicima, u tom trenutku samo spava i unosi poput Čehovljevih nijemih preleta anđela u prostor drame slutnju blize kobi. Pokazujući stalno nezadovoljstvo i uznemirenost čovjeka koji je mnogo htio i malo mogao, Sorin ne iskazuje svoju naklonost Trepljovu samo molbama sestri da se smiluje rođenome djetetu, nego pojedinostima poput novina s nećakovom novelom na prsima u postelji. Uloge poput Šamrajeva u interpretaciji eksplozivnoga Milivoja Beadera i diskretne Poline Urše Raukar pokazuju beskonačnu gluhoću okoliša i nemoć suosjećanja. Epizodne uloge posluge Nade Perišić–Nola i Marice Vidušić djeluju kao da služe tek potvrđivanju neskrivene uskogrudnosti prema svima škrte Arkadine. Iz predstave ne izostaju ni zvukovi iz daljine, iritantni lavež negdje vezana psa i jeka osamljena glasovira. Svjetlo naglašava sutonske ugođaje.

Ne udaljujući se od Čehova, u redateljevoj scenografiji koja se trudi dočarati obrise prostrana jezera i odbljeske pozornice i ljudi u njemu, da bi zgušnjavanjem drame u završnom činu prešla u intimu interijera, predstava nije samo kazalište o kazalištu, o sukobu između zagušljiva monopola iscrpljenih konvencija i težnje mladih za svježim zrakom i novim vidicima. Nije to ni samo drama o nemogućim ljubavima, koje su sve nesretne osim banalne veze glumice i pisca, nego predstava koja nastoji nenametljivo dotaknuti sve to i još mnogo toga zajedno, uronjeno u Čehovljevu jedinstvenu dušu svijeta, koju je Dorn osjetio na Mediteranu i koja se do naših dana toliko zamračila da u prvi plan umjesto makar trenutne himne životu, žudnje za ljubavlju ili vjere u umjetnost i tihe melankolije prolaznosti izbija tema ubijanja mladih slijepom ravnodušnošću koja stalno raste. U toj se predstavi potvrđuje davni komentar Leva Šestova po kojemu je Čehov (i) pjesnik beznađa.

Marija Grgičević