Riječi o arhitekturi

»Čovjek i prostor«, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, gl. ur. Krunoslav Ivanišin, br. 9–10/2006. (628–629), god. LIII/2006;

»Arhitektura«, znanstveni i stručni časopis Udruženja hrvatskih arhitekata, gl. ur. Vera Grimmer i Dubravka Kisić, br. 1(217)/2006.

Arhitektura je odavno prešla granice puke proizvodnje građevina i danas se, uz ostalo, tumači i kao refleksija o prostorima koje je moguće problematizirati s raznovrsnih stajališta. U novim i drukčijim procesima iščitavanja i posredovanja arhitektonskih misli riječ često i s razlogom imaju sami arhitekti, no uz njih sve se više zapažaju stajališta drugih teoretičara i kritičara koji promišljaju prostor u kojem obitavamo, njegova temeljna obilježja, mogućnosti uporabe, mijenjanja i razumijevanja.

U tome nezaobilazno mjesto imaju časopisi »Čovjek i prostor« i »Arhitektura« koji su nedavno doživjeli konceptualne promjene u prezentiranju arhitekture i njezina teorijskog diskursa. Uredništvo »Čovjeka i prostora« pristup temama zasnovalo je na sustavu mjerila (1:500, 1:200, bez mjerila, 1:50, 1:10, 1:100000), promjena kojih ne uvjetuje drukčije poimanje fizičke proporcije, nego razine pristupa temi ili problemu što zadiru u kontekst oblikovanja i uređenja prostora. Upravo objavljen svezak posvećen je mjerilu 1:10 i temi efemernoga, kojoj se kontrastira trajnost kao jedna od kategorija arhitekture.

Površna bi čitatelja krinka efemernoga mogla navesti na krivi smjer, jer riječ je o ozbiljnim, suvremenim razmatranjima prostora, gdje se pozornost odmiče od tradicionalnoga pojma iskoristivosti i usmjerava prema »ljudskim potrebama koje je moguće oblikovati kako bi zadovoljile projektirani prostor« (jedna od teza L. Woodsa). Točnije, riječ je o pristupu koji dovodi u pitanje biheviorističko razmatranje urbanoga prostora koji je dosad najčešće funkcionirao prema načelu uputa o ponašanju, uporabi ili mišljenju, a kojima se danas pristupa iz pozicije privremenosti, iskliznuća, pripadnosti, orijentacije, odgovornosti kao i propitivanja društvenih, političkih, povijesnih i kulturoloških okolnosti koje u velikoj mjeri utječu na promjene o kojima pišu odabrani autori.

Razmatranje elemenata opremanja i uređenja prostora iz rodnoga diskursa (posjedovanje divana i uređenje interijera izjednačeno s posjedovanjem i uređenjem žene), procesi mišljenja, sjećanja i uporabe prostora sa stajališta psihoanalize (pozicioniranje psihoterapeutskog kauča kao ključ razumijevanja prostornih odnosa), kao i nadasve zanimljiv prilog o Atlantskom zidu (Hitlerovom sustavu bunkera djelomično izvedenom duž atlantske obale, koji je W. G. Sebalda u čudesnom romanu Austerlitz naveo na razmišljanje o poziciji čovjeka bez doma) neki su od tekstova koji svjedoče o promjeni ključnih termina kad je o arhitekturi riječ. A ona je podložna promjenama jednako kao i druge umjetnosti i znanosti, ponajprije zbog aktualnih teorijskih aspekata koji omogućavaju promišljanje projektiranih prostora na nove i zanimljive načine.

Časopis »Arhitektura«, koji izlazi dulje od pedeset godina, središnje je mjesto pozicioniranja hrvatske arhitekture. Posljednji broj u cijelosti je posvećen Ivanu Vitiću, a u pripremi te jedinstvene arhitektonske monografije (treba se nadati da će uslijediti i ostale posvećene drugim hrvatskim arhitektima) iskorištena je građa iz arhiva Hrvatskog muzeja arhitekture, privatnih arhiva (Laslo, Vitić), godišnjih kataloga biroa Vitić, radne monografije autora Uchytila i Štulhoferove i druga dostupna. Arhitekt čija bi četiri ključna objekta (stambeni kompleks Laginjina–Vojnovićeva, Zagreb; Dom Armije, Šibenik; Dom kulture, Komiža; Paviljon 40, Zagrebački velesajam) trebala biti ravnopravnim dijelom europskoga poslijeratnog arhitektonskog konteksta središnja je osobnost scene koju je potrebno u cijelosti obraditi i valorizirati. Precizan, vješt i funkcionalan, sklon rezovima koji u svim detaljima imaju opravdanje, Vitić je jedan od junaka nacionalne graditeljske scene, dok stanje njegovih radova, nažalost, odaje nisku razinu svijesti o onome što nas okružuje i određuje.

Sandra Križić Roban