Put kroz središte grada

Put kroz središte grada

Iako obuhvaćaju mjesta ucrtana u turističke ophodnje, njezine fotografije nisu turističke panorame, nemaju njihove reprezentativnosti. Nisu ni fotoreportaža, nemaju njezin realizam. Ponajviše su intiman, fotografski dnevnik, osobna slika mjesta snimljena s emocijom, iz blizine

U Fotogaleriji zagrebačkoga Kulturno informativnog centra, popularnoga KIC-a, otvorena je izložba fotografija Vladimire Spindler Rehak Od kuće do vrtića. Mlada autorica koja već niz godina objavljuje fotografije u visokotiražnim, pretežito tzv. ženskim, modnim časopisima, odlučila je na prvoj samostalnoj izložbi predstaviti fotografije koje čine jedan drugi, uporedan tok njezinih, više umjetničkih, preokupacija i interesa.

Izabravši za temu fotografija dio svoje svakodnevice, put kojim svako jutro vodi djecu u vrtić, počela je snimati situacije, trenutke, ljude i ambijente na koje na tom putu nailazi. Nastala je panorama likova, portreta dragih prijatelja, znanaca ili samo prolaznika, i nekih sretno uhvaćenih trenutaka u životu grada na potezu od kuće do vrtića, od Radićeve do Petrinjske odnosno Palmotićeve ulice. Mali isječak velegrada, njezin mali Zagreb, kako ga od milja zove, mjesto je koje ona osjeća kao svoje, kojem pripada i koje voli. Strma Radićeva u perspektivi, uglačana kamena kolnika, obrubljena stupnjevito nanizanim historicističkim fasadama i reklamnim natpisima što se nadmeću; glavni gradski trg sa svojim mikroživotom: jatom golubova koje svako malo uskovitla zaigrano dijete u trku, tužnonasmiješenim klaunom, susretljivim uličnim pjevačima, skromnim prodavačem cvijeća, gradskim dangubama, zamišljenim prolaznikom… Neki od ljudi na koje autorica nailazi pozdravljaju je u prolazu, neki joj veselo poziraju, neki pak uopće nisu svjesni njezina fotografskog bilježenja. Život toga dijela grada pulsira svojim ritmom, ima svoje, ustaljene i predvidljive tokove, poznate glumce i statiste, poznate scenske kulise, i ta je njegova predvidljivost ugodna, pouzdana. Na njezinoj pozadini sve sumnje i nesigurnosti blijede, ostaje dojam gotovo obiteljske sredine. Slika grada koju pruža Vladimira slikovita je, gotovo romantična, možda i pomalo nostalgična. Nostalgična u onoj mjeri u kojoj su gradovi po mjeri čovjeka, onakvi kakvim Vladimira predstavlja svoj Zagreb, već stvar prošlosti. I sam Zagreb, koji se svakodnevno širi, prekoračuje svoje najdalje granice, rastvarajući svoj identitet do neprepoznatljivosti. Ali Vladimira taj i takav Zagreb i ne uzima za temu svog portreta, nju zanima njezin mali Zagreb, koji poznaje i voli, u čijim se ulicama i trgovima snalazi. Iako obuhvaćaju mjesta ucrtana u turističke ophodnje, njezine fotografije nisu turističke panorame, nemaju njihove reprezentativnosti. Nisu ni fotoreportaža, nemaju njezin realizam. Ponajviše su intiman, fotografski dnevnik, osobna slika mjesta snimljena s emocijom, iz blizine. Riječ je o autoričinu Zagrebu, njezinu mjerilu i kozmosu. S njime se može poistovjetiti, njega može fotografski obuhvatiti. Otud možda u tim fotografijama i neka toplina i optimizam, tako različiti od današnjih fotografija (vele)gradova u kojima ljudi kao da su progutani prostorom, ili izgubljeni u masi, bez oslonca, pritisnuti egzistencijalnom tjeskobom. Gradovi su danas preveliki, a da bismo ih mogli prisvojiti, približiti im se, sve se manje poistovjećujemo s gradovima, sve ih manje volimo, postali su preveliki za to. Možda je jedina alternativa gubitku središta našega vremena — ponovno ih smanjiti: na kvartove, četvrti, i ponovno početi boraviti u njihovim prostorima, na trgovima. Na mjestu vrlo blizu izložbe, na Cvjetnom trgu, upravo se dogodila javna izjava ljubavi prema gradu, i ako želimo vjerovati u znakovitost podudarnosti, možemo reći da se izložba tomu samo pridružuje na svoj, fotografski način.

Maša Štrbac