Puni sjaj

Puni sjaj

Hrvojka Mihanović-Salopek, Iz duhovnog perivoja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.

Navikli smo o crkvenoj književnosti znati malo ili ništa. Kako je navika, blizanka duhovnoj tuposti, najustrajnija popudbina ljudskoga prosjeka, nismo se ni trudili saznati nešto više o iznimno bogatoj tradiciji, bez koje uvid u hrvatsku književnost, pa tako i duhovnu povijest, ostaje trajno okljaštren. Uz to, živeći dugo godina u boljševičkom ozračju, naučili smo se pomno uklanjati i samu nagovještaju tamjana. Ta svojevrsna paranoja, a po načelu neofitskoga zelotstva najustrajnije su je promovirali bivši ministranti, naknadni ideolozi bolje budućnosti, uklonila je iz naše percepcije dio književne i kulturne baštine bez kojega je hrvatski kulturni identitet ne samo nerazumljiv nego i nemoguć.

Nisu samo društvene i političke ideologije poharale sliku starije hrvatske književnosti. Književnoestetski žreci nerijetko su bili neskloni svemu što po suženoj motrilačkoj perspektivi nije pripadalo tzv. lijepoj književnosti. Tek u najnovije doba u hrvatskoj kulturnoj javnosti sazrela je svijest o utilitarnom modelu književne proizvodnje kao ravnopravnu rukavcu u meandrima književnoga života, a najnovije književne povjesnice ne zaobilaze više književno stvaranje duhovno pučke provenijencije, uočavajući pritom, posve točno, da Kačić i Grabovac nisu jedini spomena vrijedni autori književnosti namijenjene puku. Ni činjenica da je štokavska supremacija potisnula ostala dva hrvatska dijalekta iz svih područja uporabe, ostavljajući im tek prostor svojevrsna kulturno egzotičnog rezervata, nije pomogla upotpunjenju slike hrvatske književnosti, a Krležin projekt djelatne revalorizacije kajkavštine do danas je zastrt, kao i sve što nam je od toga pisca ostalo, mučnom sjenom dogmatskog ideologema zvana najveći hrvatski književnik svih vremena. Čak je i Mihovil Kombol, vođen vlastitim estetskim stajalištima, određivao književnosnost namjenom teksta, a stvaranje utilitarnoga tipa njegovim je relacioniranjem sa srednjovjekovnom društvenom klimom na dugo vremena pospremljeno u donje ladice književnopovijesnih arhiva. Tih se činjenica nije zgorega sjetiti kada uzimljemo u ruku knjigu Hrvojke Mihanović-Salopek. Manje upućenima u problematiku one će osvijetliti važnost njezina najnovijega projekta.

Nije prvi put da se svestrana kulturna djelatnica poduhvaća zanemarenih područja hrvatske književne baštine. Dvjema knjigama o hrvatskoj crkvenoj himnodiji, u prvoj obradivši razdoblje od srednjega vijeka do narodnoga preporoda, a u drugoj devetnaesto stoljeće, uvrstila se u red povjesnika književnosti i kulture rezultati čijih su istraživanja postali nezaobilazna bibliografska jedinica u svakoj povijesnoj i znanstvenoj raspravi iz toga područja koja imalo drži do vlastita digniteta. Osobito njezina himnodiološka traganja resi interdisciplinarnost, spajajući tradicionalne filološke discipline kao što je tekstologija, jezična i književna povijest, poetika i prozodija, s muzikološkim uvidima, izvedenima podjednako kompetentno. Jer znanstvenica je ne samo stručno osposobljena filologinja, nego i dobro upućena muzikologinja, a ni njezino praktično bavljenje glazbom (uostalom, osim slavistike diplomirala je i crkvenu glazbu) nije bez utjecaja na profil njezina rada. Sve izvrsitosti dosadašnjega djelovanja potvrdila je Hrvojka Salopek-Mihanović i ovom svojom knjigom, plodom dugogodišnjega marnog istraživanja arhiva, izvora, stručne literature. Građa je raspodijeljena u dva dijela. Prvi vraća dug spomenutom, do istraživanja Olge Šojat te pojave Georgijevićeve povijesti posve zanemarene ili kombolovski lateralno apsolvirane kajkavske literature. Tim je područjem istraživanja pokazala, pak, koliko je toga neistražena, ali i neprimjereno vrednovana i pogrešno interpretirana ostalo u kajkavštini, i danas nerijetko svedenoj na svojevrstan folklorni rezervat. A najvažnije u njezinu pristupu jest tretiranje tekstova kao poglavito književnih proizvoda. Time je potpuno opravdana njezina opaska koja u sebi implicitno sadrži čitav jedan istraživalački program: »Stariji književni povjesničari (Vladoje Dukat, Branko Vodnik, Krešimir Georgijević i ostali) nerijetko su zapostavljali žanrove crkvene književnosti, te su bili skloni u propovjednoj literaturi vidjeti elemente nevjerojatnosti, praznovjerja, čak i nazadnjaštva.« Tek s ovim djelom zablistalo je hrvatskokajkavsko propovjedništvo punim sjajem, a ništa manje nije osvijetljeno ni lice kajkavskih hagiografa. Slika obaju segmenata crkvene književne kajkavštine raspoređena je u iscrpan prikaz tematike i žanrova koji su orisani detaljiziranim povijesnim obuhvatom, sažetom, ali minucioznom karakterizacijom, a upoznati smo i s njihovim odjecima u hrvatskoj književnosti i kulturi uopće. Nitko do ove znanstvenice nije tako pažljivo rekonstruirao povijesni razvoj i tipologiju rodova i vrsta, ali ni upozorio kako je i ovim svojim dijelom hrvatska književnost participirala u književnoj proizvodnji zapadnoga kršćanstva te da se ni na ovome polju nemamo čega stidjeti. Iznimne genološke prinose znanstvenice dovoljno je razmotriti i u svjetlu raščlambe nesnalaženja naše književne znanosti u povodu recepcije Hištorija Štefana Fučeka, čiju zbirku tek Hrvojka Mihanović-Salopek prepoznaje kao osamostaljenje sastavnog dijela propovijedi, oblika egzempla, od kojih Fuček tvori zasebnu zbirku navedenoga žanra.

Sve najbolje osobine svoga pristupa – precizno poznavanje književne građe, teoretsku potkovanost i historiografsko-filološku opremljenost iskazala je autorica i u drugome dijelu, prikazavši nam djelovanje trojice istaknutih franjevaca prosvjetitelja. Oba dijela resi iznimna svijest o vrijednosti i punopravnosti hrvatske crkvene književnosti. Minuciozna jezična i stilistička analiza, temeljita bibliografija, opširno navedeni izravni i neizravni izvori – sve to čini njezino djelo ne samo biserom hrvatske književne historiografije nego i naputkom pak i nadahnućem za dalja istraživanja.

Antun Pavešković