Pukotine u žaru čitanja

Pukotine u žaru čitanja

Renato Baretić, Pričaj mi o njoj, AGM, Zagreb, 2006.

U posljednje je vrijeme malokoji prozni rukopis iz pera suvremenoga hrvatskog autora bio toliko iščekivan kao roman Renata Baretića jer je njegov prvenac Osmi povjerenik prije nekoliko godina bio ovjenčan sa zaista impresivno rekordnih pet književnih nagrada, pa se slobodno može reći da je tolikom pritisku povjerenja u spisateljsku uzlaznu kvalitetu nakon uspješne debitantske najavljenosti na suvremenoj književnoj sceni vjerojatno bio izložen još samo Zoran Ferić.

Kako je Zoran Ferić završio, znamo: sve je vrline iz svoga prvenca u drugom proznom ostvarenju podigao na višu potenciju, dok je već u trećem u želji za još jednim nadmašivanjem postignutoga forsirao svoje autorske vrijednosti do ekstremnosti i tako, nažalost, završio u svojevrsnoj autoparodiji.

Renato Baretić može biti relativno zadovoljan, ne samo zato što mu i drugi roman ponovno konkurira za književne nagrade nego i zato što mu novo ukoričenje almodovarovskoga naslova Pričaj mi o njoj ima potencijala zadovoljiti široku, kao i strožu publiku, a također relativno dostojanstveno opravdava prag očekivanja koji si je postavio neočekivanim uspjehom prvenca.

Ambiciozna priča Baretićeva drugog romana vjerojatno je već svima ugrubo poznata: suprug ratne heroine i domovinske legende još ne zna da li mu je žena ubijena ili živa negdje u nekakvu zatočeništvu, a u međuvremenu mu se događa ljubavna avantura, koju prekida gotovo pa autentičan dokument da mu je zakonita žena vjerojatno živa u nekom od logora u Srbiji.

Ljubavno–ratnu priču ili, točnije rečeno, vrlo izvornu romantičnu i potresnu priču o ratnim posljedicama za ljubavni trokut u kojem je jedan vrh začinjen nekrofilskim tabuom Baretić pripovijeda živo i dinamično, ponovno blistajući u uvjerljivu krojenju dijaloga (na dijalektu!) i svježim pojedinostima (upisivanje Slamnigove pjesme, onomatopeja crkvenog zvona...). Dakako, ni napetosti ne nedostaje, pa čitatelj juri preko stranica želeći doznati koju će sreću glavni junak, dobar poput Jamesa Stewarta u onom Caprinu božićnom klasiku, odabrati: onu koju donosi vijest da je majka njegova djeteta živa ili onu koju donosi vijest da ga smrt njegove supruge oslobađa grižnje savjesti u trenucima grljenja s ljubavnicom.

Baretić se mogao odlučiti i za suprotnu dramu, koja bi opet imala znakovite implikacije. Da je u romanu poginuo ili nestao hrvatski vitez, a preživjela supruga nastavila tavoriti kroz život riskirajući optužbu sredine da je kurva, bio bi to podjednako snažan zaplet, vjerojatno čak i tipičniji za hrvatsku zbilju, no Baretić se ipak odlučio za džentlmensko promicanje ženskoga subjekta iz stereotipno pasivne u aktivniju ulogu jer i Domovinski rat u naknadnim interpretacijama, kao i većina povijesnih poglavlja, teži isključivo reduktivnoj muškoj perspektivi. Naposljetku, može se to iščitati i kao svojevrsna mala provokacija aktualne proizvodnje mitova na liku i djelu hrvatskih generala.

U tako intrigantno postavljenu zapletu problem je jedino u tome što se autor odlučio za lakša rješenja.

Na stranu što roman ima jednu, po meni, bitnu neuvjerljivost (novinska bi redakcija dobiveni dokument o potvrdi da je domovinska heroina živa senzacionalno objavila odmah!, bez otezanja i još neuvjerljivijega plaćanja nekakve konspirativne istrage svojim novinarima), ali recimo da je to bila nužnost na kojoj počiva opstanak i razvoj priče. Međutim, s obzirom na to da dva ključna pitanja cijeloga romana na kojima ujedno i počiva zaplet glase da li je supruga živa i kako će preljub funkcionirati kada se junakinja vrati obitelji Baretić prekida poput gordijskoga čvora, proglašavajući je mrtvom. Budimo iskreni, da ju je autor vratio živu u priču, roman bi se po kvaliteti i kompleksnosti razvio do tolstojevskih razmjera, ali Baretić se ipak odlučio za lakše rješenje, nemajući možda za drugi smjer priče snage, daha, kapaciteta, volje, živaca, kompetentnosti, što već... U svakom slučaju, razočarava.

Tim više razočarava što dokument koji nagovještava da je supruga živa Baretić napuhuje gotovo do stopostotne autentičnosti, koja se na kraju ispostavlja samo kao lažna uvjerljivost i ništa drugo, zavaravajući ne samo glavnoga junaka nego i čitatelja, potom nimalo ne objašnjavajući i ne opravdavajući taj pogrešan trag, nego s vrhunca radnje čini rez i bježi u vrijeme koje datira kao pet godina kasnije. U tom epilogu u kojem su svi već umorni od svega Baretić zbrzano razrješava zapetljane sudbine likova, čineći i kompromise. Ispostavlja se da je domovinska heroina ubijena odmah po zarobljavanju (što bi trebao biti relativni happy end u smislu da nije patila i da je nisu silovali), dok sugestija da ju je potencijalno ubio najbolji prijatelj glavnoga junaka ne samo da unosi nepotrebnu dramatizaciju nego i smrdi na vladajući trend političke korektnosti prema kojoj se srpska agresija uvijek mora spominjati u paru s našim okrvavljenim rukama.

U žaru čitanja dinamične priče i ne odolijevajući šarmu Baretićevih rečenica te pukotine u fabuli, logici i sižejnom montiranju gotovo promaknu, pa ukoliko ih pozorniji čitatelj opazi, prije će sumnjati u sebe, svoju površnost i inteligenciju, nego u autora koji djeluje suvereno i darovito, čak do te mjere da si čitatelj konstruira metafore i poruke koje bi mogle opravdati te pripovjedne neskladnosti (rašomonska situacija?, istinu nikad nije u mogućnosti spoznati u potpunosti?, sva ta ubojstva, pitanja i misterije treba ovako ili onako zakopati da bi se nastavilo živjeti sadašnjost i budućnost?...). Ipak, sve sluti na to da Baretić nije znao završiti roman i riješiti teške zadaće koje si je zadao u pripovijedanju.

Igor Gajin