PREKRETNICA

PREKRETNICA

U životu knjiškoga moljca sve se mjeri knjigama. Tako je i kod mene: etape svoje biografije pamtim po događajima koji su se ticali knjiga. Jedno je bilo dok nisam naučio čitati, a drugo nakon toga. Jedno je bilo dok nisam sam izabrao i kupio svoju prvu knjigu, a drugo poslije. Nova faza u mom životu nastupila je kad sam počeo studirati književnost, a još novija kad sam objavio svoju prvu knjigu. Mogao bih tako nizati u beskraj, ali sve to navodim samo zato da bih istaknuo kako je i najtužnija promjena u mom životu, prijelaz iz mladosti u starost, također obilježena knjigama.

Dapače, obilježena je mnoštvom knjiga, jer je tu prekretnicu odredila jedna knjižara. Dok je ta knjižara postojala i funkcionirala, dotle sam ja bio mlad. Kad je nje nestalo, postao sam zreo, što je ljepše ime za starost.

Svaki zagrebački knjiški moljac već je i po ovome što sam dosad rekao lako pogodio o čemu govorim. Govorim, dakako, o knjižari u Ilici 7, koja je postojala do prije petnaestak godina, a onda je nestala. Nije, naime, nestala fizički, stoji ona i dalje na istom mjestu, ali više ni izbliza nije ono što je bila. Ta je knjižara nekad bila naprosto čarobna.

Na prvi pogled to se, doduše, nije moglo zaključiti, jer malo ju je što razlikovalo od ostalih knjižara u gradu. Tek pažljivije oko otkrivalo je o čemu je riječ: ondje su sve knjige bile nadohvat ruke. Odmah na dva koraka od ulaza nalazilo se nešto nalik na veliki stol, i na tome su bila raspoređena najnovija izdanja. Malo dalje bio je jedan manji stolić, i na njemu su stajali novi brojevi književnih časopisa. I to je bilo otprilike sve, osim što svemu tome treba još pridodati pjesnikinju Anku Žagar, koja je ondje radila i koja se skupa s ostalim dobrim ljudima iz te knjižare brinula da knjige uvijek budu friške.

Ritual je bio uvijek isti. Čovjek bi ušao, prošetao se uz onaj stol, uzeo pokoji svezak u ruke, razgledao bi ga, omirisao, čitucnuo ponešto ovdje-ondje, razgledao opremu. Ako bi svratio u knjižaru svakih desetak dana, bio je nepogrešivo informiran ne samo o tome koje su knjige izašle nego i o tome kakav dojam ostavljaju kad ih listate. A što je od toga dragocjenije? Isti bi postupak posjetitelj ponovio i s časopisima, a onda bi se posvetio razgovoru, i to je također bilo lijepo.

Jer, ondje bi knjiški moljac uvijek susreo neku srodnu dušu. Svagda je bilo nekoga s kim se mogla prokomentirati nova knjiga ili članak u časopisu, s kim su se mogli razmijeniti tračevi i od koga se moglo čuti nešto mudro. Ondje je Marko Grčić strastveno govorio o gorućim pitanjima ljudskoga duha, ondje je Danijel Dragojević tiho razgovarao s Ankom o poeziji, ondje je Tonko Maroević nabavljao naramke pjesničkih zbirki, ondje su nas, ostale posjetitelje, ljubazni knjižari nutkali kavom.

Ako niste znali kamo da se djenete, ako ste imali osjećaj da toga dana ništa ne štima, ako ste bili osamljeni, bilo vam je dovoljno otići u Ilicu 7. Ondje biste pregledali knjige, i to vam je davalo dojam obavljena posla; ondje biste s nekim pročavrljali i niste više bili sami; ondje vam se činilo da vaše vlastite misli i osjećaji imaju smisla, jer ih s nekim dijelite.

Zato sam ja onamo odlazio tri ili četiri puta tjedno; zapravo, kad god bih se našao u blizini, svratio bih u Ilicu 7, kako bih se uvjerio da je sve još na svome mjestu — i knjižara, i knjige, i knjižari — kao što škrtac povremeno otvara ladicu pa prebrojava novac. To mi je davalo osjećaj da posao kojem sam posvetio život ima neko mjesto u svijetu, da nekomu nešto znači. A da vam i ne govorim kakva je slast gledati iz prikrajka kako neki čitatelj kupuje vašu knjigu.

I, činilo se tada da je sve to toliko važno i potrebno, da će trajati vječno. A onda se pokazalo kako malo treba da neka stvar — pa i ona koja ti je središte života — ode u komadiće. Jer, promijenio se ekonomski sustav, došla je pretvorba, tvrtka koja je bila vlasnik knjižare stala je propadati.

Najprije su na onaj veliki stol prestale dolaziti nove knjige, pa su izostali časopisi, pa su se svesci na policama prorijedili. Knjiški moljac više nije imao praktičnog razloga da onamo zalazi, jer nije imao što vidjeti. Ali, nestali su i ostali razlozi: Marko Grčić prestao je kliktati, a Danijel Dragojević šaputati, Tonko Maroević poeziju je nabavljao drugdje. Onda je nestala Anka Žagar i otišla u bibliotekare. Nestali su i svi oni dobri ljudi koji su nas nudili kavom i s kojima smo se pitali o zdravlju i o obitelji. Ilica 7 odjednom više nije bila Ilica 7.

Sve se to zbivalo u vrijeme kad sam ja imao otprilike četrdeset i pet godina. I upravo tada počeo sam odjednom osjećati teret svoje dobi. Kao da je ondje, u Ilici 7, bila pohranjena moja životna radost, moja ljubav prema knjigama, moja naklonost prema ljudima koji se knjigama bave, s nestankom te knjižare počelo je nestajati i sve drugo. Postao sam mrzovoljan, knjige me više ne vesele kao prije, ne nalazim lako ni sugovornika za raspravu o njima. Nemam, uostalom, ni o čemu raspravljati, jer mi je pregled nad novim izdanjima slab: postoje danas lijepe i izvrsno opremljene knjižare, ali u njima više nema one atmosfere koja je vladala u Ilici 7, nema one radosti i nade. Jer, sve se promijenilo: i način prodaje knjiga, i način okupljanja oko njih, a i mjesto što ga knjige zauzimaju u našem životu.

Ja ne mislim da je netko neposredno kriv što više nemamo onoga što smo tada imali. Znam samo da mi Ilica 7 bolno nedostaje, i znam da se više nikada neće vratiti, kao što ni ja više nikad neću imati trideset godina.