Petparački Goldoni

Petparački Goldoni

Umjesto zabavne majstorije, Zaljubljenici Roberta Raponje neosmišljen su posao, posve sporne doličnosti

Ako je Carlo Goldoni doista nastojao reformirati komediju, vratiti joj ugled uz prosvjetiteljski credo zdravog razuma, pulska premijera njegovih Zaljubljenika 25. veljače posve je opovrgnula popularnoga klasika koji je težio da komediju afirmira u viši tip umjetnosti. Obilježavanju tristote godišnjice Goldonijeva rođenja vjerojatno nije potrebna pulska potvrda, ali opovrgavanje još i manje. Izuzev prigodničarskoga, sasvim formalnoga razloga — za postavljanje Zaljubljenika nije postojala umjetnička motivacija, pa čak ni opravdanje. Umjesto zabavne majstorije, Zaljubljenici Roberta Raponje neosmišljen su posao, posve sporne doličnosti. Mladi zaljubljenici koji gube živce, spletke koje rađa i potiče pohlepa, ljubav koja pobijedi svaku peripetiju — po naravi stvari predvidljiva Goldonijeva radnja postala je konstrukcija nad praznom igrom glumačkog ansambla. Počev od naivne karikaturalnosti u koju je pobjegla Lana Gojak u ulozi smrtno zaljubljene Eugenije, preko usplahirene zbrke koju je u liku njezina brata Fabrizija emitirao Luka Juričić, potom Vedrana Živolića koji je Fulgenzija, Eugenijina momka, sveo na egzaltiranu površnost, zatim posve izgubljene Gordane Šimić, koja nije ni izdaleka naslutila svrhu lika Clorinde — okidača za Eugenijinu ljubomoru, Romine Vitasović zakucane u golu tezu o beskrajnoj strpljivosti udovice Flaminije, Majkla Mikolića koji se nadahnuo glumačkom manirom Jerryja Lewisa forsirajući je u liku Ridolfa, donekle scenski prihvatljivih uloga plemića Roberta u izvedbi Franje Tončinića te troje slugu. Takva petparačkog Goldonija potvrdili su i vragolasti dodiri, očijukanje koje je prešlo u besmislene vulgarne prizore. Scenografija Breze Žižović u svojoj neskladnoj nametljivosti posve se priklonila tom nervoznom viđenju Goldonija. Ako ste pismeno pozvani na »Zaljubljenike K. GODONI«, dočekat će vas i programska knjižica s tridesetak pravopisnih, gramatičkih i stilskih pogrešaka. Doznat ćete, primjerice, da se Goldoni »školovao u Perugiai«. Sve to ne pripada u teatarske smrtne grijehe, izuzev kada je predstava namijenjena školskoj publici, a ovaj »GODONI« to pouzdano jest.

Dubravka Lampalov