Osluškivanja prostora

Osluškivanja prostora

Izložba u Gliptoteci zapravo je pomak u odnosu na klasično i tradicionalno kiparstvo koje Neven Bilić pokazuje u ranijim radovima. Strogi geometrizam ovdje je zamijenjen organskim elementima, a tradicija materijala vidljivo je protresena

U zagrebačkoj Gliptoteci recentne je radove postavio Neven Bilić, umjetnik koji se predstavio upravo u prostorima Gliptoteke, i to 1994. na tadašnjem Trijenalu hrvatskoga kiparstva. Skulpture su to i reljefi nastali ove i prošle godine u kojima Bilić na nov način traži ono što skulptura zapravo jest — oblikovanje prostora. Glavno obilježje ciklusa, ako ga tako možemo nazvati, jest uvođenje novih autorovih spoznaja te tretiranje nova građe. Kako je tijekom putovanja po Njemačkoj posjetio muzeje koji su nekoć bili tvornička postrojenja, Bilić je i iz tih prostora crpao nadahnuće. I sam kaže da izlagački prostor postaje dio njegovog rada i da mu je bitno kako njegovo djelo komunicira s prostorom. Stoga je i nekako najprihvatljivije da je izložba postavljena u jedinom takvom mogućem prostoru u Zagrebu — bivšoj kožari.

Industrijalizam koji se osjeća u radovima dio je fascinacije izradom sklopljivih prototipova koje Bilić, s malim pomacima, umnaža. Kako u katalogu kaže Lida Roje Depolo, Bilić je proveo godinu i pol radeći u industrijskim postrojenjima za proizvodnju keramike, na dizajnu prototipa, kalupa i radnih modela. Tako se predstavljeni ciklus sastoji od elemenata uklopljenih u cjeline, samostojećih skulptura u prostoru ili visećih reljefa na zidu nastalih u fazama od izrade kompleksnih organičkih modela u gipsu, njihovih kalupa te lijevanja u pomalo varljivu materijalu — poliuretanu. Taj vrlo lagan materijal, pogodan za obradu i izbor boje u ovom slučaju pomalo oponaša hladno željezo i lim... Tri bezimena reljefa i četiri skulpture dostatan je broj izložaka za prostor Galerije I u prizemlju zgrade u Medvedgradskoj jer te skulpture ipak zahtijevaju vlastiti prostor. Bezimeni reljefi nastali su multipliciranjem pomaknutih i preinačenih elemenata koji duboko izlaze u prostor, a njegovo poigravanje s poliptihom postaje gotovo filmično. Djelo Tri slušača sastoji se od elemenata istih dimenzija, s tom razlikom da svaka ima svoje posebnosti u različitim istacima, kako ih naziva Roje Depolo. Riječ je o organskom što izvire iz mrtvog materijala i o onome što Bilićevu skulpturu, u ovom slučaju, čini itekako živom. Razlika u smjeru kretanja tih organičkih istaka, prema unutra ili prema van, čak njihov izostanak, povlači paralele o introvertiranom, ekstrovertiranom i flegmatičnom. Skulptura Bucal, bunar na dijalektu, poseban je kubus otvoren samo s gornje strane. Istaci su poredani po stranicama kubusa, a njegova otvorenost opravdava njegov naziv i vjerojatno nema gledatelja koji nije u njega zavirio. Tako osim same skulpture i prostora koji postaje njezin integralni dio i sam gledatelj postaje njegova činjenica. Dvije naizgled iste skulpture, Veliki slušač i Monolog, istoga su, kružnog oblika, pomalo mobilne, u dva spojena prstena od po devet modula s inverznim istacima, od kojih su oni u Velikom slušaču prema unutra naglašeniji i kompleksniji, dok su u Monologu mnogo kraći, reduciraniji i izlaze u vanjski prostor.

Izložba u Gliptoteci zapravo je pomak u odnosu na klasično i tradicionalno kiparstvo koje Neven Bilić pokazuje u ranijim radovima nastalim i za javne prostore naših Labina i Hvara ili austrijskog Schalchena, gdje su glavne odrednice ipak oblikovanje u tradicionalnom materijalu kao što su drvo ili kamen. Strogi geometrizam ovdje je zamijenjen organskim elementima, a tradicija materijala vidljivo je protresena. Osluškivanje prostora koje nam nudi Bilić ovom izložbom gradi skulpturu u drukčijem, nimalo lošijem, smjeru.

Marko Kružić