NOVA ČITANJA AVANGARDNIH PRAKSI

NOVA ČITANJA AVANGARDNIH PRAKSI

Treba istaknuti kako su novija saznanja iz povijesti i teorije umjetnosti umnogome izmijenila i status avangarde i neoavangardnih pojava, pa se iz sadašnje pozicije ta baština može na drukčiji način i vrednovati. Iako se u mnogočemu razlikuje od velikih izvora u kojima su se konstituirale avangarde od početka 20. stoljeća naovamo, hrvatski korpus baštine s avangardnim predznakom ima sve osobine koje nalazimo u srodnim srednjoeuropskim sredinama. Razlika je jedino u tome što su ostale sredine mahom uspješno uspjele protumačiti, vrednovati i, konačno, plasirati taj svoj dio novije povijesti umjetnosti, dok mi to nismo uspjeli u onome obliku koji bi nas cjelovito predstavio

Cilj je izložbe Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti da se razmotri, odredi i vrednuje umjetnička baština nastala u Hrvatskoj tijekom raspona od šezdesetak godina, i to zajedničkim kriterijem kojemu je osnovno polazište avangarda. Zahvaćaju se, dakle, djela, ličnosti i svi relevantni događaji iz vrlo široka područja, i to od početka drugoga desetljeća i pojave ekspresionizma, preko zenitizma i dade iz ranih dvadesetih godina, nadrealizma iz tridesetih, neoavangardnih pojava iz poslijeratnoga razdoblja, pa sve do posljednjih izdanaka avangarde iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. I dok je s onim ranijim razdobljem bilo relativno lako uspostaviti neke parametre koji su ih povezivali sa zajedničkim nasljeđem povijesnih avangardi, kriteriji za novije pojave, nazvane dosta općenito neoavangardnima, tražili su više napora. No, željeli smo svakako pokazati kako se u tim složenim, ponekad izrazito heterogenim resursima, koji su nastajali tijekom duljega razdoblja, nalaze bitne zajedničke točke koje odaju pripadnost istome jeziku. Jeziku avangarde. To je dobrim dijelom i bio razlog zbog kojega je u nazivu izložbe pojam avangarde donekle ublažen pridjevnim oblikom. Težište je, naime, na tendencijama. Tendencijama koje ili u cijelosti jesu avangardne, ili avangardi snažno gravitiraju.

Problem avangarde i neoavangarde odavno je apsolviran u europskoj povijesti umjetnosti. U nas je također bilo izložbi, knjiga, studija koje su rasvjetljavale taj iznimno važan segment umjetnosti prošloga stoljeća. Činilo se to, međutim, mahom parcijalno. Rasvjetljavali su se, naime, fragmenti avangardnih pojava — od ekspresionizma, kubizma, nadrealizma do opusa pojedinih umjetnika koji su nedvosmisleno pripadali avangardama ili su njima u nekoj stvaralačkoj fazi bili osobito zaokupljeni. Jednom se tek izložbom nastojalo rekapitulirati događaje koji su pripadali avangardama i ona se pokazala iznimno važnom, ne samo za vrijeme kada je održana. Mislim na izložbu Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti: 1919–1941, koju je Želimir Koščević priredio u Galeriji suvremene umjetnosti 1983. Vrlo dobro rasvijetljen segment najradikalnijih avangardnih iskoraka, a to je onaj oko časopisa »Zenit«, s osobitim udjelom Josipa Seissela, zatim ekspresionizma, kako u književnosti tako u slikarstvu i kazalištu, od glazbe Josipa Slavenskog i arhitekata međuratnoga razdoblja pokazao je da je naša dionica u općim avangardnim tokovima i kvalitetna, i važna. Isto tako mnoga nastojanja da se rasvijetli kompleks neoavangardi iz pedesetih i šezdesetih godina potvrdila su hrvatski udio u europskim tokovima nezaobilaznim — od EXAT-a -51 i Novih tendencija, Grupe Gorgona i pojedinaca iz kruga nove umjetničke prakse, do Muzičkoga bijenala i plesa.

Kako je od početka osamdesetih rastao interes za srednjoeuropski kulturni krug, tako se nizom izložaba u svijetu, popraćenih bogatim katalozima te mnogim knjigama, rasvjetljavao fenomen avangarde u ovim prostorima. Od osobito važnih izložaba spomenuo bih veliku međunarodnu izložbu Europa, Europa. Stoljeće avangarde u Srednjoj i Istočnoj Europi, koja je održana 1994. u Kunst und Ausstellungshalle der Bundesrepublik Deutschland u Bonnu. U kompleksu se pojačana zanimanja za srednjoeuropski i istočnoeuropski kulturni krug zahvaćao i hrvatski segment. Hrvatska se komponenta, dakako, promatrala redovito kao dio jugoslavenske cjeline, a kada su se nastojala razgraničiti pojedina područja odavno već samostalnih nacionalnih i političkih zajednica činilo se to, osim rijetkih slučajeva, i površno, i naivno. Drugim riječima, prisutnost hrvatske avangarde u kontekstu europskih i srednjoeuropskih avangardnih pokreta ostajala je obično i nejasnom i nedefiniranom. Činjenica je, međutim, da su se neke od najznačajnijih avangardnih pojava mogle jedino artikulirati u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu. Bilo da je riječ o povijesnim avangardama, bilo o neoavangardama nakon Drugoga svjetskog rata. Činjenica da je preveden na hrvatski i objavljen u časopisu »Savremenik« (br. 3/1909) Prvi manifest futurizma odmah nakon njegova pojavljivanja u »Le Figarou« (20. veljače, Pariz 1909) govori dosta o kulturnoj klimi Hrvatske, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske. Govori podjednako i činjenica da se nekoliko mjeseci po izlasku Bretonova Manifesta nadrealizma o tome referira u časopisu »Vijenac« (br. 1-2/Zagreb, 1925). Već sljedeće godine čitav je Manifest i preveden na hrvatski (prev. Dr. L. Thaler), a dio odmah i objavljen (»Vijenac«, 21/1926). Između ta dva događaja, futurizma i nadrealizma, Zagreb i hrvatsku umjetnost općenito potresali su svi relevantni avangardni pokreti, najčešće bez veće vremenske distance — od ekspresionizma do dade, a najbolje profiliran avangardni projekt, časopis »Zenit« Ljubomira Micića, i nije se mogao javiti nigdje drugdje u novouspostavljenoj političkoj konstelaciji Kraljevini SHS, budućoj Jugoslaviji, osim u Zagrebu 1921. godine. Nigdje drugdje, osim u Hrvatskoj, i to ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradovima i gradićima širom zemlje, od Osijeka do Petrinje, od Vinkovaca do Siska i Gline, priređuju se 1922. dadaističke predstave, dok čak dva dadaistička časopisa i jedan zbornik izlaze u Zagrebu iste te godine (»Dada-Tank« i »Dada-Jazz« D. Aleksića i »Dada-Jok« B. Ve Poljanskog). I to nije neobično, jer se o dadi sustavno ovdje piše, od »Zenita« do časopisa pjesnika i kritičara Antuna Branka Šimića, koji u ogledu Dada (1922) spominje i to kako je Tzarinih pisama »i badava poslane dadaističke literature vidio i u Zagrebu«. Činjenica da se ekspresionizam u Hrvatskoj javlja vrlo rano, i to prije svega u književnosti i kazalištu, da se javlja ne samo u djelima nego i u kvalitetno profiliranim časopisima, pa i manifestom 1917. u jednome od njih. Sustavno se prevode tekstovi načelnika svih avangardnih pokreta, a hrvatski autori koji o svemu tome pišu ne pokazuju samo dobru informiranost nego i kritičku distancu u vlastitome odmjeravanju. Relevantna se avangardna glasila, baš kao i knjige, prodaju sve vrijeme u zagrebačkim knjižarama ili se nabavljaju vani, a ovdje su u živu optjecaju. Naime, hrvatski se studenti i umjetnici školuju u žarištima aktualnih umjetničkih događanja. No, unatoč svim ovdje potpuno nasumce nabrojanim činjenicama, postoji i ona da su mnogi događaji i mnogi protagonisti avangardi sve do danas ostali ili nevalorizirani ili pogrešno valorizirani ili potpuno nepoznati. Supstancija avangarde u tim događajima i ličnostima nerijetko se nije uzimala s ozbiljnošću koju je zasluživala. Tko je, primjerice, Marijan Maršik? U povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća nije baš zabilježeno to ime, a bio je suradnik ključnog ekspresionističkog časopisa »Der Sturm« iz Berlina i iza sebe je ostavio knjigu pjesama Maria aus Magdala, koja se nigdje ne spominje. Neko je vrijeme stanovao s Vilkom Gecanom u Münchenu 1914, a družio se tu s Przybiszewskim i Kandinskim. Nakon Prvoga svjetskog rata radio je kao liječnik u osječkoj Zakladnoj bolnici, gdje je i umro od upale mozga u siječnju 1921. godine. O tom ekspresionističkom pjesniku danas se ne zna baš ništa, a i kada je umro nije se znalo mnogo. U jedinom zapisu o Maršikovoj smrti, onom iz »Zenita« (br. 2/1921), koji piše Ljubomir Micić, kaže se da mu je bilo »oko 30 godina« kada je umro, a da ga je on sreo u jesen 1919. u osječkoj bolnici. »Bio je satrt i duboko ispod mračnih i ponorskih očiju uronuo u se«. Ima vjerojatno još takvih sudbina: nepročitanih pjesnika, nevaloriziranih slikara koji su se s pozicije dominantne linije iz koje se piše povijest shvaćali kao marginalci. Na svu sreću, nekoliko je istraživača otkrivalo avangardne pojave iz ove sredine dajući im legitimitet i ujedno im određivalo status važnih međaša nacionalne povijesti — od književnosti do likovnih umjetnosti, glazbe, filma i svih drugih područja koja čine izložbu. Jedan od slikara koji je do duboke starosti ostao na margini bio je i Josip Seissel, unatoč činjenici što je bio iznimno cijenjen i poznat, ali po svojem građanskome zvanju — arhitekta i urbanista. Kada mu je 1978. Vera Horvat-Pintarić priredila retrospektivnu izložbu i napisala popratnu studiju u katalogu, visoko je ocijenila njegovo djelo prepoznavši u njemu srodnosti s najvećim avangardnim umjetnicima srednjoeuropskog i istočnoeuropskog kulturnoga kruga, pa tako El Lissitzkog i Maleviča. Mnogo godina poslije, 1994, na već spominjanoj izložbi Europa, Europa. — Stoljeće avangarde u Srednjoj i Istočnoj Europi u Bonnu upravo se to i potvrdilo. Visoka razina Seisselovih djela bila je na izložbi lako usporediva s najvišim dosezima vremena u kojem su nastajala. Međutim, Seisselov je opus sačuvan tek u malome fragmentu: većina je radova iz 1922–1924. nestala. Djela hrvatskih umjetnika koja pripadaju neoavangardama iz pedesetih i šezdesetih godina bila su bolje sreće: ona su, unatoč odstupanju od kanona sredine, ipak bila u nju brzo integrirana, a velike međunarodne manifestacije, od izložbi Novih tendencija do Muzičkoga bijenala, uvele su ih i u globalnu mrežu.

Treba istaknuti kako su novija saznanja iz povijesti i teorije umjetnosti umnogome izmijenila i status avangarde i neoavangardnih pojava, pa se iz sadašnje pozicije ta baština može na drukčiji način i vrednovati. Cilj je izložbe obuhvatiti sva takva događanja u cjelinu i pokazati kako je naša rubna pozicija uspijevala hvatati, usvajati, prilagođavati... jezik i ponašanje avangarde i neoavangarde oblikujući u tome svoju posebnost. Jednostavno rečeno, jedan je od bitnih ciljeva izložbe da rasvijetli i valorizira naš udio u konstituiranju i životu avangardne prakse.

Iako se u mnogočemu razlikuje od velikih izvora u kojima su se konstituirale avangarde od početka 20. stoljeća naovamo, hrvatski korpus baštine s avangardnim predznakom ima sve osobine koje nalazimo u srodnim srednjoeuropskim sredinama. Razlika je jedino u tome što su ostale sredine mahom uspješno uspjele protumačiti, vrednovati i, konačno, plasirati taj svoj dio novije povijesti umjetnosti, dok mi to nismo uspjeli u onome obliku koji bi nas cjelovito predstavio. Fragmentarno obuhvaćeni i obrađeni segmenti kulturne baštine s predznacima avangarde dobit će novo i kvalitetnije značenje ukoliko se problemu avangardi pristupi sa širih strateških pozicija. Prema tome ova izložba upravo stoga i obuhvaća sve aspekte umjetnosti: od urbanizma, arhitekture, dizajna, fotografije, likovne kritike, slikarstva i kiparstva do književnosti, kazališta, glazbe, plesa i filma.

Autor svakoga segmenta radio je svoj izbor djela i na osnovi toga izbora definirao pojam avangarde i neoavangarde. Pri izboru građe vodilo se osobito računa da je korisnije izabrati manji broj karakterističnih radova koji u što boljem svjetlu mogu predočiti situaciju koja se tumači. Isto tako računalo se na kontekst u kojemu se izabrano djelo prezentira bilo na izložbi, bilo u katalogu.

Izložba je podijeljena u dvije relativno samostalne cjeline: jedna koja obuhvaća građu što pripada povijesnim avangardama te druga s djelima drugoga vala avangardnih tendencija iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Između te dvije cjeline nije postojala linija koja ih je izravno povezivala, dakle neka linija kontinuiteta, pa je nije potrebno ni tražiti na izložbi.

Zvonko Maković