NEZAPAŽENI DIJELOVI POVIJESTI

William Betsch, Dokaz / Rad zaborava, Galerija Proširenih medija HDLU, Zagreb, 14. veljače – 2. ožujka 2007.

NEZAPAŽENI DIJELOVI POVIJESTI

Betsch svjedoči o nečemu o čemu je zapravo nemoguće svjedočiti. On tka mrežu odnosa, istražuje njihov utjecaj na današnje stanovnike naselja, konfrontira nas s grafitima poruke kojih je nemoguće dovesti u vezu s onim što nas okružuje, u čemu se snalazimo, što poznajemo

Rasprava o vjerodostojnosti snimke pogibije španjolskoga lojalističkog vojnika Roberta Cappe, nastale 1936. godine, vodi se od trenutka objavljivanja, isprva u časopisu »Vu« te potom u »Lifeu«. Incident snimljen tijekom Španjolskoga građanskog rata, naime, često se smatra metaforom dokumentarne fotografije nastale za ratnih događanja, u autentičnost i rječitost koje ne bi trebalo sumnjati. Da li je smrt bila namještena, odnosno da li je fotografiju snimio sam Cappa ili netko drugi, vjerojatno nikada nećemo doznati, no poruka koju je odaslala i danas je snažna, te se čini kao da joj uopće ne treba objašnjenja.

Poznatost nekih fotografija, smatra Susan Sontag, jača naš osjećaj sadašnjosti i nedavne prošlosti. No, što činiti sa snimkama koje govore o zajedničkoj prošlosti o kojoj naizgled sve znamo, dok prizori pred nama govore kako su se pojedine povijesne dionice provukle gotovo nezapaženo i nisu postale dio opće slike koju dijelimo s drugima? To pitanje potrebno je postaviti u vezi s radovima Williama Betscha, Amerikanca koji živi i radi u Parizu, a čiji je ciklus Dokaz / Rad zaborava bio izložen u Galeriji PM.

Gusti, gotovo pastozni neuokvireni isprinti raznih formata stvarani su dulje od dvije godine. To »historiografski i antropološki relevantno ‘kulturalno iskapanje’«, kako je u izvrsnu predgovoru napisala Renata Jambrešić Kirin, nastalo je u predgrađu Pariza, u podzemnim hodnicima stambenoga naselja uz postaju Bobigny, koja je tijekom Drugoga svjetskog rata služila kao sabirni centar Židova i ostalih nepoželjnih sugrađana. Njih više od 78.000 posljednje su dane prije smrti u logoru Drancy proveli na mjestu o kojem francuska vlada i preživjeli sudionici dugo nisu željeli govoriti.

Fotografija se u ovom kontekstu izravno doživljava kao dokaz protiv zaborava. Ona je sredstvo prijenosa vizualnih podataka, uglavnom ugrebotina po zidovima (potpisa, crteža, datuma), tragova postojanja tisuća nevinih ljudi koji u gledatelja izazivaju osjećaj nelagode. Zbog čega? Jer, ruku na srce, ništa od onoga što vidimo ne može se tumačiti u smislu dvostrukog objektiva koji, zahvaljujući sposobnosti uvećavanja, potpomaže približavanju i uživljavanju u proživljene užase.

Izložba započinje naizgled nevinim prizorima iz tamošnje pizzerije, odnosno onima snimljenima u stanovima koje danas nastanjuju imigranti i ljudi nižega društvenog položaja. Jedna fotografija svojevrsna je uvertira onomu što slijedi. William Betsch u nekom je stanu zatekao stari televizor na čijem se ekranu u tom trenutku prikazivala dokumentarna emisija o holokaustu. Ta pojedinost djeluje poput udarne igle; ona uvodi u svijet podzemnih hodnika, gdje su od četrdesetih godina do danas sačuvani talozi poruka nastalih u predsoblju smrti koje se, paradoksalno, vidi s Eiffelova tornja.

Prema Susan Sontag, fotografije objektiviziraju, pretvaraju događaj ili osobu u nešto što se može posjedovati. No što činiti s Betschovim fotografijama, na kojima se ništa ne doima bolje od onoga kakvo zapravo jest? Nema poboljšanja pojavnosti, jer je ona već otprije obilježena spomenikom postavljenim u tom Nijemom naselju (francuski mu je naziv Cité de la Muette), nema potrebe za ekonomijom slika (termin Susan Sontag), jer te fotografije ionako nisu preplavile medije čineći nas otpornima na strahote koje se događaju drugima.

Betsch svjedoči o nečemu o čemu je zapravo nemoguće svjedočiti. On tka mrežu odnosa, istražuje njihov utjecaj na današnje stanovnike naselja, konfrontira nas s grafitima poruke kojih je nemoguće dovesti u vezu s onim što nas okružuje, u čemu se snalazimo, što poznajemo. Koristeći se medijem fotografije opire se zaboravu, ali i iskorištavanju svojih saznanja u senzacionalističke svrhe. Na stanovit način čini nas otpornim protiv virusa zaborava, pruža priliku da naizgled jednostavnim, a zapravo nevjerojatno složenim konstrukcijama bude pokrenut proces koji je žrtve izdignuo iz ignorancije zaborava.

Sandra Križić Roban